Beat Street, pad Jugoslavije, CNN-kletva, dubrovačke mačke i skitnje po beogradskim ulicama (intervju - Predrag Lucić, pesnik, novinar i prijatelj Voja Šindolića)

(intervju objavljen kao pogovor u knjizi izabranih pesama Voja Šindolića "Neuspjeli bjegunac" koja je 2013. godine izašla u izdanju "Levog krila")



Kao što smo na početku knjige izbegli da pribegnemo suvoparnom i taksativnom navođenju biografskih podataka Voja Šindolića, te se odlučili za tekst nastao na mnogobrojim intervjuima i razgovorima koje sam vodio sa njim – evo nas sad i na kraju knjige i, ponovo, umesto hvalospevne analize i pogovora (koji često dobiju nekakvu – bože me sakloni – komemorativnu notu) objavljujemo intervju sa Predragom Lucićem. Lucić je pesnik, novinar, satiričar, pozorišni reditelj, široj javnosti svakako najpoznatiji kao jedan od osnivača i urednika kultnog splitskog nedeljnika Feral Tribune. No, Predrag je u ovoj priči prevashodno važan kao prijatelj Voja Šindolića, kao izvrsni hroničar dobrog pamćenja jednog prijateljstva i jednog (ne)vremena.

Pitanje je stereotipno, ali opet, nekako nužno kada se vode razgovori ovoga tipa. Naime, kako si upoznao Voja Šindolića? Jeste li ga prvo upoznao lično ili si ga prvo, u ovom ili onom obliku, čitao?

Prvo upoznavanje bilo je čitalačko. Čitao sam još kao klinac Vojinu rubriku „Mesta za beat-pesnike“ u Džuboksu, potom knjigu prijevoda poezije Jima Morrisona „Slavlje guštera“ i knjigu izabranih pjesama Lawrencea Ferlinghettija u Šindolićevom privatnom izdanju. U knjizi je bila odštampana i adresa izdavača: Vojo Šindolić, Za Rokom 2, 50000 Dubrovnik. Na tu sam adresu negdje ujesen 1983. poslao pismo s molbom da Vojo napravi izbor i prijevod pjesama Patti Smith za prvi broj časopisa Albatros koji sam pokušavao pokrenuti u Splitu. Odgovor je ubrzo stigao, ali iz Beograda, gdje je Vojo tada živio i kamo su mu roditelji proslijedili moje pismo. Taj odgovor je bio izuzetno srdačan, Vojo je s oduševljenjem je prihvatio poziv za suradnju sa časopisom u nastajanju i predložio da je, umjesto s pjesmama Patti Smith, započnemo s poezijom Michaela McClurea. Albatros nikada nije izašao, jer se izdavač nakon što je prvi broj bio prelomljen i spreman za štampu „sjetio“ da ima financijskih problema, ali mi je rad na tom nesuđenom časopisu donio neka prijateljstva za čitav život, pa tako i prijateljstvo sa Šindolićem.

Nakon nekoliko mjeseci dopisivanja i telefonskih razgovora, došao je dan i da se vidimo. Bilo je to u ljeto 1984. u Beogradu, na štekatu danas nepostojeće kafane Romani Tar, kada sam došao na prijemni ispit na Fakultetu dramskih umetnosti. Položio sam prijemni i na FDU i kod Voje, pa smo se tih mojih beogradskih godina družili kad god smo mogli.

Ako sam ispravno razumeo Voja, vas dvojica ste jedno vreme i živeli zajedno u Beogradu. Kako pamtiš taj period i taj, vaš zajednički, Beograd? Kako su se dva morska tipa snalazila u najvećem kontinentalnom gradu bivše zemlje? Šta je taj grad tad imao i nudio vam, a što danas možda ne može da ponudi (ni vama, niti bilo kome drugome)? Ko se za sve te godine više promenio, grad ili vas dvojica?

Za vrijeme mog studiranja nismo živjeli zajedno, ali smo zajedno proveli mnoge dane i noći, naročito kad se Vojo doselio u moj komšiluk na Neimaru. Kod njega sam stanovao prilikom kasnijih, novinarskih dolazaka u Beograd, pa tako i u maju 1992. kada sam u Braničevsku stigao iz Splita preko Mađarske, kao ratni izvještač iz grada iz kojega je rat krenuo, ali u kojemu mnogi nisu znali ili nisu htjeli znati kakav se užas zapravo događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i kolika je u tome uloga beogradskog režima i režimlija. Sjećam se večeri kad se u Vojinom stanu okupilo neko šareno društvance, na CNN-u su prikazivane snimke friškog granatiranja Dubrovnika, a jedan je Jugoslav neprestano govorio o Jugoslaviji i kako nam je svima bilo lijepo i šta nam je sve ovo trebalo, ta odvajanja, te nove države... O ratu, međutim, nije rekao ni slova. Kad je Vojo na TV-u vidio da je jedna granata tog dana pala blizu njegove kuće, Za Rokom 2, prekinuo je Jugoslava i njegovu priču o Jugoslaviji izvan vremena i prostora ispalivši: „Dabogda vidio kuću na CNN-u!“ Ja sam tu rečenicu zabilježio u jednoj od svojih beogradskih reportaža, a ona se poslije toliko ponavljala da su je mnogi koji su je citirali po novinama proglašavali autohtonom bosanskom ratnom kletvom, ne znajući da je njen stvarni autor jedan – kako sam ga u tom tekstu nazvao – stari dubrovački roker.

Družili smo se tih ratnih dana u beogradskom lažnom miru, naravno, i s ljudima drugačijim od Jugoslava, uglavnom smo se zapravo družili s ljudima koji su itekako bili svjesni onoga što se događalo na razvalinama Jugoslavije, koji su se gnušali službene propagande i javno prozivali gospodare rata, i koji su suosjećali sa žrtvama i očajavali kao da je svaka pogođena kuća prikazana na CNN-u njihova. Tada smo se Vojo i ja posljednji put u prošlom stoljeću vidjeli u Beogradu, puno mračnijem nego što smo mogli naslutiti osamdesetih, premda ni te naše slutnje nisu bile svijetle.

A tih osamdesetih Beograd je bio zanimljivo mjesto za život, mjesto gdje si mogao upoznati čudesne ljude, grad koji je bio otvoren i za ono najbolje i za ono najgore u Jugoslaviji, slobodan za svaki razgovor o slobodi i istovremeno toliko sjeban da dopusti da ga Slobodan oslobodi od slobode...

Vojo i ja smo uživali u beogradskim kafanama, naročito u „Prešernovoj kleti“, u skitnji po beogradskim ulicama, knjižarama, antikvarijatima, teatrima, kinoteci, muzejima, galerijama... Nikad se nije znalo gdje ćemo završiti. Događalo se da krenemo ujutro iz neke birtije na Kalenića pijaci, a sutradan osvanemo u Zagrebu. Jednom smo dva dana i dvije noći obilazili kafane po cijelom Beogradu, slaveći što smo na nekoj izložbi u Narodnom muzeju vidjeli sliku „Čežnja“ Marka Murata. Odmah da te upozorim: ti ne želiš znati detalje tog ludovanja!

Ma upoznali smo tih godina toliko ljudi s kojima bih se i danas – kad bi to bilo moguće – najradije ukrcao na „Stenjku“, odvezao brod, pa dokle stignemo...

Godinama kasnije, bio si urednik Vojove knjige „Poziv na crninu“. Kada si čitao Vojove pesme, kakav je tvoj utisak, koliko se u njemu lome pesnik zarobljen i zaljubljen u Dubrovnik, a koliko prekookeanski pesnik fasciniran beat književnošću? Sa kojim od ta dva dela njegove pesničke ličnosti bolje komuniciraš, da li sa onim mediteranskim ili onim obojenim u američke, popkulturne boje?

Ja to ne bih baš tako strogo odvajao, jer mislim da je Vojo u svojim pjesmama spojio urođenu i odnjegovanu mediteransku melankoliju, tu radosnu tugu života, s buntovnom, oslobađajućom, lutalačkom energijom beat-poezije, s bitničkim pozivom na otvorenost srca, uma i očiju, kako prema mudrim učiteljima iz zapadnih i istočnih kultura, tako i prema neznanim ljudima na koje slučajno nabasaš i u čijem sirovom životnom bluesu često ima više poezije nego u poznatim pjesničkim refrenima... Kod Voje se, čak i u dubrovačkim elegijama, čuje jasan zvuk bitničke pobune protiv konformizma i planetarnog konzumerističkog porobljavanja, kao što i u pjesmama koje tematski nisu vezane uz Dubrovnik nerijetko osjetiš da se po zapisanim daljinama prošetala neka nenapisana mačka s Mrtvoga zvona ili Gornjeg konala, kao da šeta po dubrovačkim krovovima. Jer taj njegov Dubrovnik i nije od kamena već od koraka. I ta njegova bitnička rebelija nije samo od čitanja beata, već i od onog i samim bitnicima bitnijeg čitanja svijeta u sebi i oko sebe. Zato kod Šindolića imaš i onu poetiku čiste nepoetizirane svakodnevice, poetične same po sebi, samo ako znaš uočiti, prepoznati i zapisati pravi detalj.

Vojo je najveći deo svog života posvetio prevođenju američke beat poezije. U Feralu ste kanili izdati dosta knjiga tih prevoda do čega, nažalost, nije došlo (osim, ako se ne varam, Ferlingetija). No, kako se tebi čini, u kojoj meri je i na koji način beat poezija - a skladno tome i dobar deo Vojovih pesama - relevantna i danas kada su puritanizam pedesetih godina, Vijetnamski rat, Hladni rat i razni drugi istorijski uslovi koji su opkoljavali bitnike deo daleke prošlosti?

Da, ostao je to neostvareni san, objaviti deset knjiga Vojinih prijevoda beat-književnosti u kartonskom koferu koji ti, kad ga rastvoriš, nudi mogućnost da napraviš ulicu, Beat Street, s knjigama kao zgradama. Taj se paket knjiga i trebao zvati Beat Street, prema rubrici u splitskoj Omladinskoj iskri gdje smo koncem osamdesetih objavljivali bitnike u Šindolićevom prijevodu. Dio Beat Streeta trebale su biti i knjige Beat Roots i Beat Leaves, jer je Vojo i na tim Iskrinim bitničkim stranicama čitaocima otkrivao i pjesničke korijene beat-generacije i njezine izdanke.

A što se tiče aktualnosti i relevantnosti beat-poezije danas, ja mislim da je čak važnija nego u vrijeme kada ju je Šindolić počeo prevoditi. Ni puritanizam ni konzervativizam ni ratovi, bilo stvarni bilo hladni, nažalost nisu dio prošlosti. Posljednjih godina svijet ubrzano srlja u neokonzervativizam i u nove Vijetname, pa se u otporu takvome svijetu bitnici javljaju i kao inspiracija i kao saveznici. Često se u posljednje vrijeme sjetim drame „Kralj bitnika“ Arthura W. Knighta u Vojinom prijevodu, koju smo prije 25 godina postavili u Splitu i pomislim kako bi ta priča o Jacku Kerouacu i Nealu Cassadyju dobro komunicirala s današnjom publikom, osobito mlađom, onom koja se opire konzervativizmu i koja svoj život ne kani potrošiti u potrošaštvu.

Imaš li omiljenu Vojovu pesmu ili omiljeni period (pošto se, kada se hronološki prolazi kroz njegove pesme, dosta precizno mogu odvojiti različite faze u stvaralaštvu) u njegovom pisanju? Zašto?

Uh, imam puno Vojinih omiljenih pjesama. Prva na koju sam odvalio bila je „Noćni let“ iz 1981. koju mi je Vojo poslao u rukopisu, u jednom od onih ranih pisama, znaš ona gdje „crvena ruža u zapučku stjuardese polagano vene“... Iz tog PTT-perioda našeg druženja posebno pamtim i „Prijatelje neopranih lica“ i „Elegiju za Branislava Darčevića“. Ne mogu ti opisati koliku bi mi radost Vojo priuštio kada bi mi u Beogradu čitao svoje pjesme, i stare i nove, i svoje prijevode. Htio sam to podijeliti i s drugim ljudima, pa sam Voju nagovorio da dođe u Split i da sve to čita u jednom studentskom klubu. Ta nezaboravna večer 29. aprila 1988. kada je Vojo satima čitao, a ljudi mu nisu dopuštali da prestane, zvala se „Too Beat to Split“. Postoji i istoimena mala šapirografirana knjižica s Vojinim pjesmama i prijevodima, umnožena u 58 primjeraka (jer je pozivni broj za Split bio 058) i dijeljena na šanku kluba.

A kada bih danas od Voje tražio da mi čita po željama, to sasvim sigurno ne bi prošlo bez ubitačno i u-beat-tačnih ponajprije „Velikih Gangi“, „Sladoleda“, „Koliko?“ iz ranih osamdesetih, kasnijih i bolnijih „Molitve“, one što počinje s „Draga boli, budi moje bolje ja...“, „Poziva na crninu“, „Nedjelje“, „Starih kurvi“, „Stihova zapisanih na moj 32. rođendan“, „Bolničkog prozora“... Hoćeš li da ti još nabrajam ili da ga nagovorimo da nam čita?

Vesela postapokalipsa - IZ BIBLIOTEKE - Alek Popov, "Nivo za napredne" (Geopoetika, Beograd, 2010.)

„- Ti bi uništio svet kada bi od tebe zavisilo? - upita me

Rus nabadajući krastavčić.

- Smesta - rekoh bez razmišljanja: - Jebô bi mu majku.“

Ako je verovati trećim očima, zonama sumraka i tabloidima sličnog usmerenja, u poslednjoj deceniji smo proživeli sto pedeset šest hiljada apokalipsi i smakova sveta. I u pop kulturi su već uvrežene stereotipne slike Sudnjeg dana - recimo, dobar deo njih sasvim podseća na one kadrove iz Kameronovog klasika „Terminator 2“ kada se Sara Konor hvata za žičanu ogradu i nemoćno vrišti dok dečije igralište i omladinci na njemu gore u večnoj (konkretno, nuklearnoj) vatri. A bogami, ne samo deca i igralište, nego u toj Judgment day atmosferi i drveni konjići tužno stoje.

No, šta ako su tabloidiotari na neki čudan način u pravu? Šta ako se taj nesretni smak sveta desio i šta ako je upravo prvih nekoliko rečenica ovog teksta zgodna ilustracija apokalipse koju smo već okusili? Izgubili smo veru u sve velike narative - osim, razume se, u neoliberalni, ali on je toliko moćan i veliki da je uspeo da nas ubedi da on sam zapravo nije čak ni narativ, nego prirodno i nužno stanje. Dakle, mi smo tek rasuti i mizerni, atomizovani pojedinčići - pa nas je, doduše, u balkanskim, bliskoistočnim i inim podrumima Fukujaminih maštarija, onda još i lakše zbrajati u ove i one redove i slati na pokretne trake istorije, te „velike klanice“. Šta ako su sve ovo indikatori da je svet već smaknut - samo su nam glave zabijene u virtuelni pesak, te još to nismo provalili? Eto, toliko smo cinični i grozni se zezamo na račun dece u nuklearnom plamenu. I da li je uopšte takvom nitkovskom vremenu potrebna sad neka umetnost? Sviraju li nam crni i znojni anđeli kakav postapokalipso? Upravo na tlo takvog (mogućeg) sveta stupaju priče Aleka Popova. I šta onda tu jedan pisac može da uradi? Može mnogo toga - živa je umetnost, umrla nije - ali ako govorimo o Popovu, onda može da se, pre svega, odlično zajebava.

Na početku, morao bih napomenuti da Popova treba čitati i iz jednog bednog razloga - taj bedni razlog se zove jugoslovenska, a docnije srpska sujeta. Ili, moglo bi se reći - ima još balkanskih pasa, osim nas srpskohrvatskih šarova. Standardno smo navikli da je Bugarska sinonim za tri lepe nerazvijene i da je to zapravo država u kojoj uspevaju samo jeftini godišnji odmori i Hristo Stoičkov. A, sada, zamislite, govorimo o književnosti i to vrlo dobroj književnosti kojom bi se ponosila bilo koja svetska kultura (ako uopšte ima smisla svetsku kulturu parčati na kulture). U tom smislu, Popovova knjiga priča „Nivo za napredne“ dobro će nam svima leći kao šamar sujetnim budalama.

Alek Popov (1966 - )

Međutim, nije lečenje kompleksa viših vrednosti jedini razlog zašto treba čitati ovu knjigu. Priče sakupljene u ovom izboru urnebesno su duhoviti i pronicljivi izveštaji sa ovog našeg ruba svetova, ruba sa koga se dobro vide i grozote zapada i strahote istoka, a naročito se dobro uviđa kako se smiješane najlakše piju. Popov je bolno ciničan i nemilosrdan prema kompleksima malih državica i njihovih vekovnih istorija punih junaka i heroja, ali ništa se manje njegove tekstualne strele ne zabijaju u tobože zdravo, čisto i namirisano tkivo zapadnih spasitelja. Priče su uglavnom ispripovedane u pomerenom registru i često ih autor dovodi do granica montipajtonvskog apsurda. Sami likovi su upečatljivi, premda je karakterizacija izvedena obično tek preko neke izrazite osobine junaka ili, češće, simboličke odlike određenih grupacija - autorovo posezanje za ovom vrstom „plošnosti“ likova opravdano je, između ostalog, i time što je većina priča u knjizi prilično kratka.

Ipak, u izboru postoji i nekoliko uradaka koji u dominantni diskurs knjige uvode neke drugačije perspektive. Pritom, takve priče ne štrče, nego upravo popunjavaju sliku i autorski izraz Aleka Popova. Takva je, recimo, priča „Small women“ koja je i, pored svoje sublesaste postavke, ispala retko dirljiva i autentična ljubavna priča. Ovog vikenda će se u Beogradu u okviru Krokodila na BELEF-u raspravljati o tome kako se može u književnosti govoriti o ljubavi, a da ne upadnemo u izlizani i patetični diskurs koji na povraćanje tera, te ovom prilikom budućoj raspravi dajem svoj skromni doprinos ukazujući na ovu sjajnu priču. Malo li je od jednog teksta tek i atomizovanog mene?

(tekst objavljen u dnevnom listu "Danas", 1.7.2013.)

Jedan od pogleda na književnu stvarnost (pregled književne 2013. godine)

Predrag Čudić se duže vreme bavi nezahvalnim, ali i zabavnim poslom evidentiranja književnih nagrada u Srbiji. U jednom intervjuu, datom još 2008. godine, Čudić je potvrdio da u Srbiji postoji 337 književnih nagrada. Bog je pravio ovaj nesretni dunjaluk šest dana, ali je i on sedmi dan seo da odmori. Književni delatnici u Srbiji su vredniji od Boga samog - ako se pozabavimo računicom do 365, ispada da uručioci odlikovanja ponekad rade i nedeljom. Tako se voli književnost, tako se voli Srbija!

No, ovaj podatak nije samo tek puka bizarija. Ako se godišnje Srbijom šeće 337 književnih laureata, koliko li je tek onih kojima je nagrada izmakla? Ili onih koji, na našu žalost, vredno rade na romanima, pesmama, pripovetkama i - last, but not least - zbirkama jebenih aforizama koje će u narednoj sezoni pobrati medalje? A onda zamislite tek koliko se godišnje knjiga prevede i objavi! Ne čini li se da je to odveć književnosti za ovoliku sredinu, da je to previše književnih stvarnosti koje uporedo egzistiraju? Dakle, ako govorimo o nekakvom književnom pregledu protekle godine, važno je shvatiti da je taj pregled tek maleni pogled iz jedne od tih stvarnosti.

Državna kulturna politika je jedan deo godine jahala na konstantinovskim narativima, nacionalno svesno zapišavajući teritoriju starog veka. Budući da nam se smeši godišnjica Prvog svetskog rata, nisam siguran da postoji toliko maštovit um koji može da zamisli sve načine prigodnog književnog obeležavanja jubileja. Zapravo, žurka je već počela NIN-ovom nagradom za roman „Veliki rat“ Aleksandra Gatalice, a zahuhtavanje se desilo dramom Biljane Srbljanović „Mali mi je ovaj grob“ koja je - valjda pre nego je i napisana, a kamoli objavljena/postavljena - uzburkala čaršiju jer jednu Važnu temu obrađuje autorka koja se poetički/ideološki ne uklapa u profil obrađivača Važnih tema. Ali, to su tek stvari o kojima se mnogo govorilo i koje su preokupirale javnost - vratio bih se svom pravu na vlastitu književnu stvarnost i ukazao na neke druge književne činjenice.

Beogradom su se šetali interesantni pisci-gosti Krokodilovog rezidencijalnog boravka. Od ove godine to nisu više samo pisci iz regiona (ružna reč za Jugoslaviju), ali bih se fokusirao na troje koji to jesu - Rumenu Bužarovsku, sjajnu autorku iz Makedonije čije priče još nisu objavljene kod nas, Ognjena Spahića, crnogorskog pisca regionalno hvaljenog romana „Hansenova djeca“ koji, takođe, nije objavljen kod nas i Marka Tomaša, mostarskog pesnika, takođe neobjavljivanog u srpskoj književnoj čaršiji. Ako ste ovo shvatili kao apel da se te knjige konačno objave, dobro ste shvatili. No, neke važne knjige iz jugoslovenskog prostora ipak jesu objavljene. Izdavačka kuća „Levo krilo“ je objavila roman „Knjiga o Uni“ Faruka Šehića, dobitnika nagrade „Meša Selimović“, kao i Evropske nagrade za književnost. Ovo je tek druga objavljena knjiga na srpskom tržištu jednog od najvažnijih književnih glasova jugoslovenskog kulturnog prostora (osim nje, pre nekoliko godina se pojavio štur izbor Šehićevih pesama u izdanju „Trećeg trga“). Dalje, ove godine je izašla i nova knjiga eseja Dubravke Ugrešić „Europa u sepiji“ u izdanju „Fabrike knjiga“, a kada smo kod jugoslovenske književnosti, ono što me raduje više nego gotovo sve knjige odštampane ove godine je da su se na Internetu (tačno.net) pojavile dve izvrstne priče Viktora Ivančića koje će se, nadam se, naći i uknjižene u nekoj većoj celini. Takođe, treba spomenuti i Svetislava Basaru koji po produktivnosti postaje neka vrsta srpskog književnog Vudija Alena. Kao što znate da će Alen svake godine snimiti film i da će biti dovoljno dobar da počisti devdeset pet posto konkurencije, te da ćete moći samo da ga poredite sa drugim Alenovim filmovima, slična je stvar počela da se dešava i sa Basarinim romanima. Oni se iz godine u godinu pojavljuju, iz godine u godinu variraju od dobrih do odličnih i da je NIN-ov žiri pravedan verovatno bi svake druge godine nagradu dobijao upravo Basara. To se, naravno, ne dešava, te nam ostaje da njegove romane poredimo međusobno i, u tom smislu, rekao bih da je ovogodišnji naslov „Gnusoba“ najbolji još „Početka bune protiv dahija“.

No, počeli smo ovu priču književnim nagradama i privešćemo je kraju sa njima. Naime, dodeljene su ove godine i dve nagrade koje, čini mi se, imaju prilično smisla. Prvo, izdavačka kuća „Paidea“ je proglašena izdavačem godine na beogradskom Sajmu knjiga. Nažalost, ova kuća je u širem kontekstu prepoznata kao izdavač paraknjiževnih uradaka Paola Koelja (mada, njegov poslednji roman je izašao u „Laguni“, što me osobito raduje), ali ako se prenebregne taj podatak, ostaje činjenično stanje da izdavačka kuća „Paidea“ je zaslužna što čitamo autore kao što su Dž.M. Kuci, Filip Rot, Elfride Jelinek, Ijan Makjuan, Česlav Miloš i mnogi drugi, te je nagrada otišla u prave (nadam se, zauvek, bezkoeljovske) ruke. Druga nagrada koju je važno spomenuti je nagrada „Mihailo Đorđević“ za najbolji prevod sa engleskog jezika koju je dobio Flavio Rigonat za prevod opsežnog i kapitalnog izdanja kratkih priča Rejmonda Karvera „Odakle zovem“. Takođe, pojavio se još jedan važan Rigonatov prevod krajem ove godine, a to je novo izdanje „Lolite“ Vladmira Nabokova. Da je pravde i sreće koja bi se ogledala u tome da moja književna perspektiva postane diktatorski narativ na književnoj sceni Srbije, ovo bi bili definitvno događaji sezone. Naravno, nema pravde i sreće pod srpskim književnim nebom.

Iako sam pokušao da tekstu dam besmisleno veseo novogodišnji karakter, moram na kraju da spomenem jednu stvar u kojoj nema ni trunke šale. Naime, u 2013. godine je umro Mirko Kovač. Mnogo pozvaniji i pametniji od mene su već pisali o tome, ali ne bi bilo u redu ispratiti ovu književnu godinu, a ne spomenuti gubitak tog izvanrednog pisca i intelektualaca. Možda ponajviše zbog srama jer je ova kulturno/politička sredina pre dvadesetak dala sve od sebe da takvog čoveka temeljno otera. 

(znatno kraća i drugačija verzija ovog teksta objavljena je u novogodišnjem izdanju dnevnog lista "Danas", 31.12.2013.)

Jezička barijera

Ja sam pijani pas,

lutam mračnim sokacima

gradova u kojima živim
i gradova u kojima bih rado živeo,

dižem nogu

pored svake bandere i svakog drveta,

ali pre nego mokraća dodirne

razgaženi sneg ili hladni asfalt,

topi se u vazduhu

jer nema zemlje za pijane pse.

Ja sam pijani pas,

hodam naokolo,

ližem svoja muda,

ali me njihov

slatkasti vonj

podseti da prezirem poeziju

opterećenu nepotrebnim vulgarnostima.

Ja sam pijani pas,

režim kada na TV-u vidim

ratne zločince, japije,

stiliste i univerzitetske profesore,

ali ih u stvarnosti ne viđam,

samo druge pijane pse koji mi prebacuju

da sam obična džukela,

situirana,
srećna,
ušuškana u toplu
kućicu za cuka,

a ne nekakav pijani pas

sklon poeziji.

Ja sam pijani pas,

drkam svoj pseći,
oprostite,
kurac,

na sred ulice,

na očigled prolaznika,

dece, žena i staraca,

računam da mi je to dobro za biografiju
jer niko ne voli pijane pse puritance.

Ja sam pijani pas,

član sam pseće biblioteke,

pročitao sam gomilu knjiga,
razvaljivao postmodernu
i ontološki nestabilne subjekte,

ali još uvek mi se najviše dopadaju

onih prvih nekoliko,

pročitanih pre mnogo, mnogo

psećih godina.

Ja sam pijani pas,

zaljubljen sam,

uvek sam zaljubljen,

zavijam na mesec,

lajem, cvilim, režim,

tužne pseće ljubavne pesme.

Ja sam pijani pas,

ljudi mi se ponekad smeju,

kažu da sam

pijano kuče u čakšire,

ja bih ih ujeo, vrlo rado,

pretim im time,

ali naposletku

samo se povlačim

jer nisam ja takav pas.

Ja sam pijani pas,

pijem sve što stignem,

ne vodim računa o vrsti pića

ili količinama,

jer opet bolje je biti

pijani pas

nego samo

pas.

Ja sam pijani pas,

i ponekad,

kada mi nestane pića,

kada ostanem sam i

kada se svi drugi pijani psi

uvuku u haustore i dvorišta

da preguraju još jednu noć,
kada me topli zidovi moje kućice
plaše kao krčkanje u paklenim loncima,

stanem sam na sred ulice

i lajem, zavijam,

pokušavam da svojim psećim jezikom

otpevam tvoje ime,

ali zvukovi pijanog psa

nikada se neće artikulisati u ljudske glasove

N – A – T – A -

i tako dalje,

i tako dalje,

i tako dalje,

i tako dalje.

Mozaik jedne karijere (intervju - Vojo Šindolić, pesnik)

(intervju objavljen kao predgovor u knjizi izabranih pesama Voja Šindolića "Neuspjeli bjegunac" koja je 2013. godine izašla u izdanju "Levog krila")

Nije život što i tekstom preći.

Karlos Fuentes je jednom rekao da je osoba koja se najbolje oseća u vlastitom zavičaju tek nežni početnik; zatim, osoba koja se svuda oseća kao kod kuće nešto je interesantnija i kompleksnija, ali jedino se osoba koja se svuda oseća kao da je u izgnanstvu (uključujući tu i zavičaj i domovinu) može nazvati savršenim čovekom.

Premda je tekst započeo sa ovom neodređeno-bajkovitom vremenskom odrednicom jednom, zna se tačno kada je i kome ovo rekao veliki meksički pisac. Naime, Fuentes je to kazao u intervjuu koji je sa njim vodio Vojo Šindolić, pesnik i prevodilac iz Dubrovnika i, po Fuentesovoj klasifikaciji, zaista savršen čovek. Rođen je u Dubrovniku i u njemu sada ponovo živi – a između, u četiri decenije se smestilo nekih četiri stotine napisanih pesama i tri velike ljubavi kojima je posvetio mnoge od tih pesama, zatim više desetina prevedenih knjiga, kao i zavidan broj intervjua i novinskih tekstova objavljenih u časopisima od socijalističke Jugoslavije do daleke Amerike; smestili su se u tih četrdesetak godina i životi u Dubrovniku, Beogradu, San Francisku, Veneciji, Kopru, Trstu, pa ponovo Dubrovniku; tu su i druženja sa velikim pesnicima beat generacije kao što su Alan Ginzberg, Lorens Ferlingeti i Majkl Meklur i sistematsko prevođenje njihove poezije - Predrag Lucić je još davne 1988. godine za Šindolića napisao da je „najplodniji prevodilac beat literature na jeziku kojim govorimo, a ne znamo kako se taj jezik zapravo zove“. U tih četrdeset godina Vojo Šindolić je prijateljstvovao sa velikim rok umetnicima kao što su Kris Kristoferson ili Bob Dilan, ispijao je piva sa Čarlsom Bukovskim, bavio se slikarstvom, a prevodio je i raznoliku književnost sa dalekog Istoka – od Murakamija i Mišime do drevnih japanskih i kineskih pesnika.

Putovao je mnogo, upoznavao razne ljude, a opet, kaže da se oseća kao izgnanik, kaže da je i dalje, kao što je to u jednoj pesmi napisao, pesnik „iza otvorenog prozora i iza zatvorenih vrata“.

„Svet je knjiga i oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu.“ - Sveti Avgustin

Najveći deo svog profesionalnog života Vojo Šindolić je posvetio izučavanju američke književnosti. Jedna od najsnažnijih tema modernog američkog pripovedanja je svakako putovanje, odlazak u nepoznato, želja za avanturom¹. „Strast za putovanjem, istraživanje nepoznatih krajeva, potraga za zlatom, za plodnim oranicama i uopće novim predjelima za življenje, u samoj su srži američke književnosti u posljednjih dvije stotine godina. Ne smijemo zaboraviti velikane poput Hermana Melvila i njegove romane Mobi Dik i osobito Pierre (kod nas i dalje nepreveden), a za koji su pedesetih godina dvadesetog stoljeća Džek Keruak, Alan Ginzberg i Majkl Meklur govorili da je džezirao moderni američki jezik. Naravno, tu su i neizbježni Džek London, Robert Luis Stivenson, Džozef Konrad, Henri Miler i drugi“, kaže Šindolić. Ipak, o svom iskustvu „svetskog putnika“ misli drugačije nego što bi se očekivalo s obzirom na habitus pisaca kojima je posvetio veliki deo svog života. „Moram priznati da meni putovanje kao samo putovanje nikada nije bilo pokretački i osnovni motiv. Štoviše, imam nekoliko pjesama u kojima govorim kako je lijepo zamišljati putovanje, a sve vrijeme zapravo sjediti kod kuće i baviti se svojim poslovima. Kad danas razmišljam o svemu, čini mi se da je u osnovi mojih putovanja bio splet okolnosti: kad sam počeo raditi za muzički časopis Džuboks, često sam morao putovati na nekoliko dana za Beč, London ili Amsterdam kako bih napravio određeni intervju i tako sam, malo po malo, počeo otkrivati velike evropske gradove, njihove kulturne, arhitektonske i druge ljepote, ali i brojne ružnoće koje svaki višemilijunski grad nosi sa sobom. Naravno, još od mladosti bio sam opčinjen opisima velikih gradova u djelima Balzaka, Stendala, osobito Čarlsa Dikensa“.

O svom Dubrovniku, tački iz koje su krenula sva njegova putovanja, Šindolić je često pisao. To pisanje je oduvek bilo nekakav čudan spoj ljubavi i zamora, nekakav nikada do kraja određen bipolaran odnos, kakav se valjda samo prema zavičaju može i imati. Nedavno je izašla zbirka njegovih pesama „Lakih nogu naokolo“ koja zapravo predstavlja izabrane pesme o Dubrovniku koje su nastale u prethodnim decenijama. „Moj rodni Dubrovnik, potkraj šezdesetih pa sve do potkraj sedamdesetih godina, zaista je bio veoma čedan i naivan grad u svakom mogućem značenju tih riječi. Naravno, preko ljeta su se odvijale i Dubrovačke ljetne igre, glumci iz čitave Jugoslavije dolazili su glumiti, bilo je sjajno družiti se sa Zoranom Radmilovićem, Ljubom Tadićem i mnogima drugima koji su dolazili iz Beograda i donosili jedan sasvim drugačiji glumački duh od zagrebačkih ili dalmatinskih glumaca (s kojima sam se jednako rado družio)“, kaže on. Doduše, Šindolić često govori i piše o tome kako je turistička ekspanzija ubila duh grada u kome se rodio - tu ekspaniziju je u jednoj pesmi duhovito nazvao velika farsa deviznog proljeva. „Nemam ništa protiv turizma generalno. Ali postoji ogromna razlika između, izgledaće bogohulno kada napravim usporedbu, građana ili bolje rečeno stanovnika Dubrovnika koji se bave turizmom za razliku od onih u Veneciji, koji žive svoj život, bave se turizmom, ali koji nije toliko nasilnički naturen“.

Satori, u budističkom smislu, znači otkrovenje smisla postojanja, a veliki bitnički romansijer Džek Keruak je napisao roman „Satori u Parizu“. Naime, Keruak u tom delu govori o svom putovanju po Francuskoj tokom koga je istraživiao vlastito poreklo i istoriju svoje porodice. Dok se smucao po kišnim gradovima severa Francuske, Keruak je doživeo satori (ili nije? vrag bi ga znao sa tim piscima..), a Vojo Šindolić je ovaj roman preveo, kako sam kaže, „od čiste ljubavi“ i smatra ga jednim od svojih najboljih prevoda. No, uprkos svojim brojnim putovanjima, Šindolić svoj satori nije doživeo na njima. „Satori mi se odavno dogodio. Još početkom osamdesetih, kad sam osnovao Nezavisna džepna izdanja i u njima objavio knjige izabrane poezije Ferlingetija, Gerija Snajdera i Majkla Meklura – te knjige su u ondašnjoj Jugoslaviji bile jako dobro primljene i ubrzo po objavljivanju rasprodane. O tome govore i brojni članci, osvrti i kritike u Politici, Ninu i mnogim drugim novinama i nedjeljnicima“, kaže Šindolić. Dakle, njegove prosvetljenje se nije desilo na putovanjima po svetu, njegovo prosvetljenje se desilo na putovanju u književnost, putovanju koje još uvek traje.

„Ne postoje strane zemlje. Putnik je taj koji je stran.“ - Robert Luis Stivenson

Premda je još početkom osamdesetih preveo stihove Džima Morisona (izdatih pod imenom „Slavlje guštera“), teško bi se moglo reći da su dani koje je provodio u San Francisku krajem sedamdesetih za Voja Šindolića tekli u duhu one čuvene Morisonove pesme Ljudi su strani, kada si stranac. „Još od prvog boravka u San Francisku, između mene i toga grada nastala je čvrsta veza, bila je to ljubav na prvi pogled. Ne samo zato što se tada tamo svirala najbolja rock muzika na svijetu, ne samo zato što su tada ondje živjeli neki od najvećih američkih pjesnika dvadesetog stoljeća, nego zbog ugodnog osjećaja latentnog anarhizma i potpune slobode nakon sloma američkog ratovanja u Vijetnamu. Sjajni barovi, koncerti na otvorenom, sjajne izložbe, sjajni profesori na sjajnim fakultetima – tada je još uvijek postojala Radost Življenja u San Francisku. Kako to već biva, vremenom je sve to nestalo. Za posljednjih trideset godina u San Francisku se udvostručio broj stanovnika a stvarna ljepota svakodnevnog življenja svela se na preživljavanje u velegradu“, priča Vojo Šindolić o svom prvom susretu sa San Franciskom, jednom od dve prestonice onoga najboljeg u američkoj (sub)kulturi. Setimo se, Vilijam Sarojan na jednom mestu kaže „Ako ste živi, San Francisko vam ne može dosaditi. Ako niste živi, San Francisko će vas oživeti“.

Vojo Šindolić je došao u Ameriku da bi za „Džuboks“ intervjuisao Boba Dilana, međutim, planovi su mu se ubrzo promenili. Ključna stvar je bila njegovo upoznavanje sa Alanom Ginzbergom, „bitničkim ambasadorom dobre volje“, posredstvom koga je upoznao većinu tada živih bitnika i, umesto planiranih desetak dana, u SAD je ostao nepunu godinu. Počeo je da piše u novinama „San Francisco Chronicle“ za koji je uradio intervjue sa brojnim velikim glumačkim imenima. Međutim, takav način života očito nije odgovarao pesniku Voju Šindoliću. „Sve pjesme koje sam tih godina napisao nastale su u Dubrovniku ili Beogradu, nikad nijedna u San Francisku. Zbog načina života, druženja s brojnim pjesnicima, brojnih intervjua koje sam tada pravio s poznatim glumcima, zbog kasnih noći i ranih jutara provedenih po barovima i noćnim lokalima, zbog brojnih intervjua s rock muzičarima – ja jednostavno nisam imao vremena baviti se svojom poezijom, ali ni prevođenjem. Devedeset posto mojih pjesama i dnevničkih zapisa i devedeset posto svih mojih prijevoda nastali su u mnogo smirenijim životnim periodima u Dubrovniku, Beogradu, Veneciji ili Trstu. Upravo zbog toga u izvjesnim periodima moga života, u mojoj poeziji povremeno se javljaju vremenske praznine. Osim toga, još od 1979. godine svaka moja pjesma nosi datum nastanka pa se i tako može lako ući u trag tim mojim pjesničkim crnim rupama. Na svu sreću, još od osamdesetih, u San Francisku ili Njujorku najčešće bih boravio jedan ili dva mjeseca, potom mjesec dana u rodnom Dubrovniku, tri ili četiri mjeseca u Beogradu, pa opet mjesec ili dva u San Francisku i tako sve do 1994. kad sam se zbog roditelja koji su pobjegli iz bombardiranog Dubrovnika preselio u Trst gdje sam živio sve do 2001. godine“, kaže pesnik.

Jedan od gradova u kojima je provodio mnogo svoga vremena tokom osamdesetih godina bio je i Beograd. Ipak, Beograd u koji je sedamdesetih došao na studije književosti i Beograd danas, posle krvavog raspada zemlje u kojoj je Beograd bio glavni grad, ne vidi istim očima. „Dobar dio života između 1974. i 1994. godine proživio sam u Beogradu. Po meni, Beograd iz 1974. ili iz 1994. i danas, tri su sasvim različita sociološko-kulturna pa čak i duhovna ozračja jednog te istog grada. Onaj između 1974. i 1984. za mene je bio izuzetno inspirativan, gotovo svake nedjelje događale su se sjajne izložbe, sjajni koncerti, književni nastupi svjetski poznatih književnika. Tada sam se i najaktivnije družio s brojnim umjetnicima. Beograd je tada, može se reći bez pretjerivanja, doista bio svjetska metropola u kojoj su se događali BITEF, FEST i drugi festivali, oktobarski susreti pisaca, itd. Današnji Beograd vidim kao dio nužnog globalizacijskog zla. Doputujem na 15 dana, družim se s veoma malim brojem ljudi, šetam Knez Mihajlovom, uđem u poneku radnju, ponešto kupim, svakodnevno odlazim u mjenjačnicu pa u neki dobar restoran; nažalost ni poznate beogradske kafane (one rijetke preživjele) nisu uspjele sačuvati onaj svoj prepoznatljivi boemski štimung. Naravno, sve kafane u Skadarliji danas su tek turistička atrakcija gladnim Slovencima. Sada se u njima nude jela kao što su odrezak Cordon Bleu, tagliatelle s lososom a ne dobra, domaća musaka, đuveč, kiseli kupus zapečen u pećnici s kuhanom koljenicom itd“.

„Gde god da mase idu, kreni u suprotnom smeru“ - Čarls Bukovski

„Ostati usamljenik, svjesno bježeći od gradske gomile, brojnih obaveza, brojnih svakodnevnih kontakata (kako poslovnih tako i prijateljskih) zaista je jako teško, naročito ako čovjek u tome želi biti uspješan i ostati vjeran samom sebi i svom opredjeljenju. Naravno, kad si mlad i studiraš ili svakodnevno odlaziš na posao, to je nemoguće. Zbog toga sam ja još u mladosti, dakle još u studentskim danima definitivno odlučio postati i do kraja života ostati slobodni umjetnik koji ne ovisi o državi, podobnosti ili nepodobnosti određenom političkom sistemu, institucijama, korumpiranosti administracije, stalnom zaposlenju, plati i koječemu drugom“, objašnjava Šindolić svoj status slobodnog umetnika – status koji se, zapravo, rimuje sa ulogom koju sebi dodeljuje u vlastitoj poeziji, ulogom osamljenika koji stoji sa strane i skenira život pesničkim skenerom.

„Kako ja to volim reći u šali, kad si slobodni umjetnik i pri tome osamljenik kao što sam ja, to znači da osim onoga što pišeš, prevodiš, slikaš, odgovaraš na mail poruke, pisma, sms poruke – istovremeno si sam sebi i kuhar i čistačica i sekretarica i glavni i odgovorni urednik i krajnje ozbiljan kritičar svega što radiš i čime se baviš. Dakako, u takvim okolnostima čovjek mora biti mnogo odgovorniji prema obavezama koje su u životu slobodnog umjetnika zaista velike i brojne. Ja sam još od svojih dvadesetih godina gotovo nesvjesno počeo živjeti takvim životom. Što je čovjek stariji sve je rigorozniji prema svojim obavezama i odgovornostima, ali se, isto tako, i mnogo lakše odriče brojnih iskušenja, od onih potrošačkih do životnih. Ja svakodnevno ustajem u pet sati ujutro i radim na raznim pjesmama, tekstovima i brojnim prijevodima sve do osam uvečer. Naravno, nakon nekoliko nedjelja ili mjeseci takvog rada, čovjek neminovno mora dati sebi jedan ili dva slobodna dana za razbibrigu i odmor. Zapravo, cijeloga života bilo mi je najdraže to što sam, kad god sam to poželio, mogao spakirati torbu i otići na putovanje na nekoliko nedjelja ili mjeseci. To su nenadoknadive radosti ali i vrsta slobode koja se jedino upornim i predanim radom može zadobiti“, kaže Šindolić.

Kada danas čitamo njegove knjige pesama, osobito knjige izabranih pesama, one se doimaju kao kakvi pesnički dnevnici – svaka pesma je obeležena datumom, svaka pesma je skica tog dana u životu Voja Šindolića. „Život iza zatvorenih vrata i otvorenih prozora, nepobitno i nemilosrdno znači pronicanje u samog sebe, ne samo u vlastiti život, svakodnevne detalje i pojedinosti koje tvore cjelinu, nego i sve ono što te kao pojedinca okružuje. Od objektivnih i subjektivnih zamjerki koje imaš prema svojoj djevojci ili ženi (ako se uopće odlučiš za život u dvoje) do raščupane frizure blagajnice u samoposluzi, neljubazne činovnice za šalterom do književnih ili pjesničkih komentara o svemu što te okružuje“, objašnjava on. Ipak, dodaje da ma kako bio širok tematski okvir njegovih pesama, ma koliko ti njegovi „pjesnički komentari o svemu što ga okružuje“ bili raznovrsni - oni su, na koncu, tek zapisi nastali u unutrašnjem svetu Voja Šindolića. „Ulaziti u tuđe svijetove znači praviti sebi još veći pakao. Činjenica je da nikada nisam napisao pjesmu u prisustvu nekoga drugog. Nisam je nikada ni pijan napisao, a pokušavao sam poput drugih pjesnika, ali nema šanse, ne mogu prepoznati svoj rukopis. Dakle, moram biti bekrajno svjestan i trijezan u tim trenucima, zapisati to u svoju bilježnicu svojom vlastitom rukom, ne na kompjuteru ili na pisaćoj mašini, nego u nešto što se nekada zvao dnevnik. Posle to pretipkam i sređujem. To je, jednostvano kao što je govorio Alan Ginzberg, fotografski otisak, ali ne u očima, nego u duši“.

„Pjesnik je po definiciji neprijatelj države, jer pjesnika možemo definirati kao prenositelja erosa.“ - Lorens Ferlingeti

U poeziji Voja Šindolića je početkom osamdesetih došlo do izvesnog prevrata. Naime, posle sedamdesetih godina u kojima su na njegov izraz ogroman uticaj imali Milan Milišić i francuski simbolisti, Vojo Šindolić je duboko uronio u poetiku bitničke i, šire gledano, američke poezije što je direktno uslovilo promenu „pesničkih naočari“ kroz koje će posmatrati svet. „I jednog momenta, 1979. to je bio duboko svjestan čin, odlučio sam da u meni ima dovoljno snage i vizije da kroz objektiv očiju počnem drugačije pisati. Od 1980. do dana današnjeg pokušavam objasniti ono što vidim onim sjajnim stihom tj. motom Vilijama Karlosa Vilijamsa ’Ne ideje, nego pojedinosti.’ Jer ideje čim se krenu ostvarivati – može se napisati čitav roman, to je metafizika. A kada se pojedinost bavi pojedinostima – onda ih uočava, hirurški nabraja, precizno odstranjuje, a suština svega je znati gde i kako staviti tačku. Bez toga, pjesma bi mogla trajati kao kod Volta Vitmana na deset strana ili se pretvoriti u Ilijadu ili Odiseju.“

Izravnije opisivanje sveta nužno je sa sobom nosilo i veći upliv stvarnosti u Šindolićeve pesme. Osamdesetih godina Jugoslavija se već dobrano ljuljala, socijalistički raj je nestao zajedno sa velikim vođom, ali danas kada govori o tome, Šindolić ne misli da je taj period bio naročito inspirativan. „Politički život na Balkanu osamdesetih godina samo prividno je bio zanimljiv. Tada su se u svijetu događali mnogo zanimljiviji nacionalni sukobi, ratovi, politički pregovori, atentati, vjerski sukobi, itd. Što se tiče poezije u Jugoslaviji početkom rata, mislim da je u to vrijeme nastalo iznimno malo dobre poezije. Jer kad JNA i dobrovoljci pucaju iz svekolikog raspoloživog oružja, muze doista šute, ili će prije biti da tuguju nad ljudskom glupošću. Naravno, tokom stoljeća i milenija nastajala je sjajna ratna poezija – još od one antičke, grčke i starorimske pa sve do antiratne poezije sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih, upravo zbog rata kojeg su u Vijetnamu vodile Sjedinjene Državae. Ali, nisam siguran da je u historiji čovječanstva u politici ijedne države poezija ostavila osobito velik i dubok trag“, kaže Vojo Šindolić.

Slika sveta u Šindolićevim pesmama je često depresivna, ali, treba kao utehu poslušati reči Dostojevskog (jednog od omiljenih Vojovih pisaca) da su bol i patnja neizbežni ako imate visok stepen inteligencije i veliko srce. „Kao ljudsko biće, ja sam savršeno svjestan da agonija ponekad mijenja oblik, ali nikada ni za koga ne prestaje. Kao što Bukovski govori, mi jedino imamo malu plastičnu viljušku koju držimo u ruci i njome se pokušavamo odbraniti od sveg zla na ovom svijetu. Neki u tome i uspiju, većina ne uspije – jer se prepušta svakodnevnoj agoniji pukog preživljavanja zvanoj rintanje, tezgarenje, zabušavanje, varanje, itd. Upravo taj svakodnevni život je najveća zamka koja se čovjeku može dogoditi. Svakog dana, iza svakog ćoška vrebaju nas kojekakva iskušenja – kojima, uglavnom, ne uspijevamo odoljeti. Na teritoriju nekadašnje SFRJ crkve su danas prepune bivših komunista, ljudskih kameleona. A upravo tu leži osnovni problem čovjekovog udaljavanja od svog prirodnog (majmunskog) porijekla“, kaže Šindolić.

„Poezija, čiji materijal je jezik, možda je najhumanija i najsažetija od svih umetnosti,

umetnost u kojoj je krajnji produkt najpribližniji misli koja ga je inicirala“ - Hana Arent

Čak i kada je svojom poezijom otišao nekoliko koraka dalje u oni što bi racionalni umovi zvali stvarnim svetom, njegova pozicija permanentnog usamljenika se ne menja. Možda je ona čak i izraženije usamljeničkija od onog trenutka kada je veliki, stvarni svet sa svojim velikim, stvarnim nesrećama i malim, usputnim radostima dobio dozvolu za mesto boravka u poeziji Voja Šindolića. „Moj pogled je zapravo uvek iza prozora kroz prozor. Ja sam taj neki koji posmatra život koji prolazi pored mene – ja, htio-ne htio, sudjelujem – ali, suštinski, zapravo posmatram život, tim nekim, ne pesničkim koliko slikarskim okom. Filmskom kamerom u mojim očima pokušavam prepisati čistu realnost, naravno sa dodatkom one unutrašnje vizije i nečega što bismo nazvali, premda je to davno izgubljeno – duša. Imam potrebu da zapišem ono što vidim, na način na koji vidim, jer jedino tako mogu izraziti osjećaj, dok u drugom restoranu neko možda umire jer mu je zapela koska u grlu, dok moja djevojka spava pored mene, dok neko treći pušta vodu u klozetu – ja se nemam kome obratiti nego samome sebi. A ako se obraćam sebi, onda je to ono što vidim“, objašnjava svoj pristup poeziji Vojo Šindolić.

A poezija je, rekao je to na jednom mestu veliki Alan Ginzberg, aktivnost kojoj je cilj da smanjuje ljudsku patnju.

1 Pozovimo se na dva autoriteta – Hemingvej je rekao da je „Haklberi Fin“ Marka Tvena kamen temeljac moderne američke literature, a Zoran Paunović na jednom mestu piše da Melvilov „Mobi Dik“ za Ameriku ima značaj koji su za evropsku civilizaciju imali Homerovi epovi.