субота, 22. фебруар 2014.

Sličice iz Albertine (dopisnica iz Beča)

Kada se baviš pisanjem i čitanjem tekstova, vremenom pomalo oglupiš za druge umetničke izraze kojima nisi stigao da se dovoljno posvetiš. Ne mora to biti strašno - naprotiv. Ove nedelje sam u bečkom muzeju „Albertina“ gledao slike na stalnoj postavci „Od Monea ka Pikasu“. Buljio sam u platna kakva sam viđao samo u knjigama (Mone, Modiljani, Pikaso, Kandinski, Bejkon) - mada, ni u knjigama ih nisam viđao prečesto, ipak sam ja tekstualni autista. Čini mi se, upravo mi je to pomoglo da kao dete oduševljeno hodam tim hodnicima, kao da tek otkrivam boje i oblike. Upravo mi je tekstualni autizam pomogao da se zaljubim ispred slike „Mlada devojka sa cvetnim šeširom“ Alekseja fon Javlenskog. Mogao bih da se zakunem da mi je devojka sa slike namignula, a potom brzo spustila pogled, u nadi da moja saputnica nije primetila kratki interdimenzionalni flert. Moja mlada devojko sa cvetnim šeširom, uvek ćemo imati Beč.
Beč je - iako ne toliko kao London ili Njujork - ipak filmski grad. Čudan je osećaj kada se negde nađeš prvi put, a prati te stalni deža vi, osećaj da si grad negde već video i doživeo. Stajali smo na terasi ispred muzeja „Albertina“, kiša je razmrljavila mešoviti urbani pejzaž, mlada bečka noć se pružala ispred nas i tek sam onda shvatio da se nalazim na terasi gde su se ljubili Ethan Hawke i Julie Delpy u filmu „Before Sunrise“ - filmu koji označava početak jedne od najvećih filmskih ljubavnih priča svih nas koji pomalo zaziremo od velikih filmskih ljubavnih priča. Film je izašao 1995, a u to vreme je, svega nekoliko desetina kilometara od mesta gde sam se rodio, najstrašnije ubijana Bosna.

Bosna piše na kiosku sa kobasicama ispred muzeja. No, to ne znači da se tu prodaju bosanske kobasice, već da se kobasice mogu jesti na bosanski, naš način - u kifli, a ne iseckana na tanjiru. Kobasice nam je prodao momak po imenu Naim. Verovatno je rođen u Austriji, jedino što je na našem umeo da kaže bilo je nekoliko nemušto prozborenih reči - kečap, kifla, senf. Rekli smo Naimu jedno kosmpolitsko „ćao“ i produžili ka carskoj rezidenciji Hofburg. U mračnim ulicama oko dvorca očekujem da ću sresti pijanog Mocarta. Naravno, moj Mocart bi izgledao onako kako mi je naredio Miloš Forman - blentavo-iritantno bi se smejao i ljude bi zabavljao podjednako prdežima i muzikom. Ništa od očekivanja turiste odraslog na američkom filmu - umesto Mocarta, srećemo puste, mokre ulice. Vazduhom se širi miris balege carskih konja od kojih svaki vredi 400 000 evra - više nego sve nekretnine koje posedujemo moja saputnica i ja. Čudno je to, miris balege sam uvek vezivao za svoje selo na Jelovoj gori, a ne za centar Beča. Mnoge druge stvari su mi ipak padale na pamet o tom gradu. Recimo, i meni je, kada sam došao u Beč, pala na pamet Suzy F, ali se meni, za razliku od Džonija, dopao njen grad. 

(tekst objavljen u dnevnom listu "Danas", 22.2.2014.) 

Književnost još uvijek nije dnevnopolitički zapis (intervju Lamija Begagić, književnica)


Lamija Begagić, književnica iz Sarajeva i autorka dve zapažene knjige kratkih priča „Godišnjica mature“ i „Jednosmjerno“, gošća je rezidencijalnog programa festivala Krokodil u februaru. O kratkoj priči kao žanru, književnom i društvenom životu u Sarajevu, odjecima rata i mira u postdejtonskoj Bosni, kao i o mnogim drugim stvarima razgovarali smo sa Lamijom Begagić.
U književnom svetu bivše Jugoslavije prepoznati ste i priznati kao autorka kratkih priča. Kakva je pozicija kratke priče kao žanra, šta vama ona kao žanr znači i kako ona pronalazi svoje mesto do publike u književnom prostoru?

Ja, nažalost, dolazim iz zemlje u kojoj ne postoji književni prostor, ni književni život i to me uvijek iznova rastuži. Ne volim mnogo da uspoređujem, niti da idealiziram, ali kad iz Sarajeva dođem u Beograd uvijek se osjećam kao u nekom Eldoradu. Mi smo od književnosti digli ruke, radimo na skučenom prostoru, pomireni smo s tim da u glavnom gradu rade 3-4 knjižare, da godišnju potporu Fondacije za izdavaštvo dobije pet autora, da izdavači opstaju jedino ako su uz to i knjižari, da entiteti ne razmjenjuju niti knjige, niti mišljenja. Znam da sam odmah počela kukati i voljela bih da nije tako, da zaista možemo govoriti o žanru, poetici, publici, ali kako?
Mogu reći da meni kao književnici, kratka priča predstavlja onu oazu u kojoj mogu ispričati sve što želim, ostaviti neispričanim sve što želim i u cijelom procesu beskrajno uživati.
Kada su recipijenti u pitanju, možda nikad neće dobiti slavu jednog romana, ali kratka priča je ipak dobro prošla u poređenju sa dramom ili poezijom.
U vašim pričama je vrlo jak odjek „američkog“ stila pripovedanja u kratkoj prozi, tog specifičnog pripovedačkog minimalizma. Da li i vi poreklo forme kojom se bavite smeštate u ovaj kontekst? Koliko je teško smestiti priče o tranzicionoj Bosni u taj okvir?
Ja sam studirala južnoslavenske književnosti i tokom cijelog studija izuzetno mnogo čitala pripovijetke domaćih autora. Mnogo cijenim ono što su u priči uradili Kočić, Ćorović ili Marinković. S druge strane, ono što volim čitati, nije uvijek ono što volim pisati. Moje se priče na mnogo ravni razlikuju od te naše uvjetno rečeno epske škole pripovijedanja i jesu bliže anglosaksonskoj tradiciji. To niti je dobro niti je loše, ja prosto volim raditi u toj formi i nakon dvije knjige i mnogo godina rada, još uvijek mi je to izazov i još je tu mnogo prostora za eksperimentisanje.
Mislim da ne postoji okvir u koji se ne može smjestiti priča, ma o čemu ona bila. Postdejtonska Bosna jeste teška tema i nije baš za ćavrljanje uz kafu u Titovoj ili Knez Mihajlovoj, ali književnost još uvijek nije dnevnopolitički zapis, ma koliko angažovana bila.
Rat je jedna od velikih tema u književnosti pisanoj na ovim prostorima u poslednje dve decenije. Ipak, on se kod vas retko direktno pojavljuje, tek ponekad kao daleka kulisa. Čini se da je, uprkos nekim odličnim knjigama koje se njim bave, rat kao tema postao neka vrsta „zgodnog mesta“ za književno slikanje. Da li vi pravite svesno odmak od te teme ili ne?
Teško je sakriti rat. Nema tako velike i tako nepropusne kulise. Kad god pišem o generacijskim ili krajnje ličnim problemima ljudi koji dijele moj životni prostor, rat je uvijek kao neka mačka što spava na peći – uvijek je tu, mota se oko nogu, mada prođu sati da je ne primjetiš dok tiho dremucka.
Nisam sklona vjerovanju da je rat kriv za sav haos u kojem je BiH trenutno, ta naredne godine obilježit ćemo dvadeset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma. On, pak, jeste kriv za svu stagnaciju, za svu tu glad, bijes i obespravljenost koja je ovih dana napokon potjerala ljude na ulice.
Pri tome mislim da je taj sporazum zaista pravljen samo da se zaustavi krvoproliće, pa da se poslije revidira i država učini funkcionalnom i, kako danas popularno kažu, samoodrživom. Zaista, kako da pričamo o književnim i kulturnim prostorima u zemlji sa 13 ministarstava kulture i 13 obrazovnih politika?
Možda sam uklizala u nešto što nije bilo pitanje, ali rat jeste trajao četiri grozne i mučne godine i naravno da je književnost filter za traume, ali poraće tinja već dvije decenije i niti da se ugasi, niti da bukne.
Vaše priče su krajnje individualističke, bave se privatnim životima ljudi, partnerskim ili porodičnim odnosima. Ipak, ne zaboravljate stvarnost u kojoj oni žive, a kakva je ta stvarnost najbolje se vidi po socijalnom buntu kome svedočimo u Bosni i Hercegovini. Koliko je teško naći, prilikom pisanja, idealan odnos između ličnog i političkog, privatnog i javnog?
Zanimaju me, čak i fasciniraju, odnosi. Volim posmatrati, nekad i isuviše analizirati. Partneri, partnerice, roditelji, djeca, ljubavnice i ljubavnici, prijateljice, sestre, braća – cijela mreža riječi, šutanja, tajni, psovki, istina i laži. Stvarnost nije izolovana, ne mogu ja sada reći da to što živim u Sarajevu, pitam se da li će se novine prodati u školama jer je u dva kantona trenutno štrajk ili će nam tiraž vratiti u redakciju, pa će mi onda kasniti plata ili će biti manja, pa ću morati mnogo više pisati za druge novine da bih namaknula manjak kako bih platila produženi boravak za sina, jer ako je on kući, ja ne mogu raditi, i da sve to ne utiče na moj odnos sa partnerom, djecom ili prijateljicama. Hoćemo li moja prijateljica i ja otići na pozorišnju predstavu i u miru je gledati, dok nekoliko metara od nas bijesni radnici pale baklje, zvižde ili plaču? Odnosi jesu kompleksni, a stvarnost je ta koja ih upliće i raspliće. 

(intervju objavljen u dnevnom listu "Danas", 15.2.2014) 

среда, 05. фебруар 2014.

Uspjeti možemo jedino ako neprestano rujemo (intervju - Srećko Horvat, teoretičar i aktivista)


Srećko Horvat, filozof i aktivista iz Hrvatske, januarski je gost književne rezidencije koju organizuje festival Krokodil. Neposredno posle beogradske i novosadske promocije njegove knjige „Šta Europa želi?“ (nastale u ko-autorstvu sa Slavojem Žižekom) razgovarali smo sa Horvatom o tome šta Hrvatskoj i Srbiji donosi EU, o stanju u kome se nalazi levica na ovim prostorima, kao i o mnogim drugim stvarima kojima se ovaj autor bavi.

Uprkos tome što je na srpskom književnom tržištu objavljena samo jedna vaša knjiga, beogradska promocija je bila dupke puna. Koliko se vama čini da je važno održavanje jugoslovenskog kulturnog prostora?
photo: Robert Crc
Znate da menadžeri u svojim motivacijskim govorima nerijetko spominju da kineska riječ za krizu istovremeno označava i opasnost i mogućnost. Svaka kriza je za njih nova mogućnost da netko strpa još koji milijun u džep. Nedavno je Oxfam donio izvještaj po kojem svega 85 ljudi ima više novca od 3,5 milijarde čovječanstva. Pazite, mala gomilica ljudi koja stane u jedan autobus ima više novca od polovice čovječanstva. No kriza je i istovremeno i mogućnost da se ovakav sustav, koji iz temelja nije ni pravedan ni održiv, dovede u pitanje. I stoga ne čudi interes beogradske publike. Još se i poklopio ne samo s nedavnim ulaskom Hrvatske u EU, nego i otvaranjem pregovora Srbije i EU. A upravo o tome što se dogodilo Sloveniji i što se događa u Hrvatskoj govori i knjiga „Što Europa želi?“. Jugoslavenski kulturni prostor nikada nije ni propao, održavali su ga neki od najvjerodostojnijih ljudi s ovih prostora, poput nedavno preminulog Mirka Kovača recimo, ili mladih aktivista koji se trenutno bore protiv izmjena Zakona o radu i u Hrvatskoj i u Srbiji. Na neki način, povezuju nas upravo slični problemi. A unatoč tome neki nas žele uvjerit da je Slovenija ulaskom u EU otišla s Balkana, da je nova granica između Europe i Balkana sada između Hrvatske i Srbije, pa je Balkan uvijek ondje gdje nismo mi. Kao u onim stihovima američkih repera „Možeš napustiti geto, ali geto neće napustiti tebe!“
Kako vam se čini beogradska kulturno-politička klima u odnosu na zagrebačku, prvenstveno gledajući kroz vizuru jednog levičarskog aktiviste i teoretičara?
Srbija i Hrvatsku su sličnije no što se misli. Uzmite samo izmjene Zakona o radu. I kod nas i kod vas gotovo istovremeno dolazi do ostvarenja vlažnih snova donedavnog premijera Italije, Marija Montija. Čovjeka koji je prije radio za Goldman Sachs, dakako. To je ideja da nitko više neće imati fiksan posao, čeka nas „fleksibilnost“, što zapravo znači bezgranično snižavanje cijene rada zbog rastuće rezervne armije radnika, otpuštanje trudnica, produljenje radnog tjedna, ukidanje godišnjih, pa i ukidanje mirovina. Ili uzmite Grad na vodi. I u Hrvatskoj svako malo, najčešće pred izbore, imate famu o stranim investitorima koji će izvući zemlju iz krize. A pritom si nitko ne postavlja pitanje što će nam još luksuznih hotela i shopping-centara, što je s javnim sadržajima, a kamoli što je s industrijom i domaćom proizvodnjom?
Kakvu tu ulogu igra činjenica da je ipak važna distinkcija to što je Hrvatska sada članica Evropske unije?
Braća Marx ovako daju savjet jednom čovjeku koji ima poslovne probleme „Ako imaš poslovne probleme, angažiraj odvjetnika. Tada ćeš imati još više problema, ali barem ćeš imati odvjetnika“. Tako je nekako za Hrvatsku u Europskoj Uniji, a isto je i za Srbiju. Ako imate problema, uđite u EU. Tada ćete imati još više problema, ali barem ćete biti dio kluba. U Hrvatskoj i dalje jača nacionalizam, cijene goriva i struje su porasle, gomilaju se dugovi, pravni sustav ne funkcionira, korupcije je sve više, ali barem smo dio EU.
photo:Robert Crc
Gledajući čitav jugoslovenski prostor, da li se čini da je prostor političke levice temeljeno kontaminiran korumpiranim kvazilevičarskim mejnstrim strankama?
Iznova možete usporediti Srbiju i Hrvatsku. Situacija je, doduše, malo različita, ali i u jednoj i u drugoj zemlji ono što se zove ljevica u mejnstrimu nema nikakve veze s pravom ljevicom. Kod nas su tzv. socijal-demokrati još radikalniji desničari kada se radi o ekonomiji nego vlada HDZ-a, a kod vas se ljevičarima još uvijek smatraju ljudi poput Miloševića, dok će vas u EU uvesti nekadašnji nacionalisti. Podjela na ljevicu i desnicu u političkom mejnstrimu više ne postoji, vidimo da je i jednima i drugima samo do para i da su im ekonomske politike zapravo iste.
Da li više nade u „čišćenju“ tog prostora vidite kroz stranačko delovanje ili kroz delovanje levičarskog pokreta?
Oprezan sam s terminima poput „čišćenja“, jer znamo kako su raznorazna „čišćenja“ na ovim prostorima završavala. No odgovor na vaše pitanje nije jedno ili drugo, već – i jedno i drugo! Više od svega, za promjenu trenutačne političke paradigme, potrebno je imati i jak pokret, na ulicama i trgovima, na fakultetima i u fabrikama, ali istovremeno nužno je i stranačko djelovanje. Zapravo, ono što nam treba više nego ikad jest ono što je Antionio Gramsci zvao „kulturnom hegemonijom“. Vidjeli smo da nas ideja tranzicije nije dovela do svjetla na kraju tunela, nego smo došli do kraja tunela, a svjetlo su taman ugasili zbog „mjera štednje“. Jedino što nas još može spasiti jest da iznova promislimo ne samo greške iz prošlosti, nego i mogućnosti koje još nismo iskušali. Stvar je u tome da prestanemo vjerovati u svjetlo na kraju tunela, nego da poput Hegelove krtice iz njegove „Filozofije prava“ shvatimo da možemo uspjeti jedino ako neprestano rujemo. 

(intervju objavljen u dnevnom listu "Danas", 29.1.2013.)