понедељак, 1. август 2016.

Zakucavanje Kobija Brajanta



slučajno si negde naleteo
na taj stari snimak,
muškarac u žutom dresu
probija se po levom boku,
protivničke ruke su podignute visoko,
patetično pokušavaju da naprave ogradu,
ali on sa lakoćom preskače
sve te crvene dresove
i zabija loptu u koš,
trijumfalno se okačivši o obruč,
elegantni elastični obruč,
američki,
sasvim različit od onih koje si
kao dečak
viđao po fiskulturnim salama.

on,
kobi brajant,
jedan od junaka tvog detinjstva,
počeo je da se bavi košarkom
otprilike u isto vreme
kada si ti počeo da je gledaš,
a, evo, pre nekoliko meseci
otišao je u penziju,
uskoro će se ugojiti
i postati član nekih upravnih odbora,
možda postane sportski komentator
ili možda tek lice koje će
iz godine u godinu – deci koja vole
američku košarku i bude se u pet ujutru
da na TVu gledaju utakmice – biti sve
nepreciznije i nepreciznije poznato
dok ga kamerman zumira
za vreme tajm auta.

sredovečni kobi brajant
sedeće u publici,
u levoj ruci držati
polulitarsku čašu koka kole
i poluzainteresovano gledati
neku utakmicu u prvoj rundi plejofa,
a ti,
ti bi mogao da maštaš o tome
kako ćeš nekom detetu
pored sebe
objašnjavati ko je taj čovek
koji je na kratko bio u kadru.
malo je stvari na svetu
koje te plaše
kao to hipotetičko dete,
jedino što nisi siguran
da li se više plašiš
kada maštaš o njegovom postojanju
ili njegovom nepostojanju.

ipak,
dok si gledao petnaestak sekundi
tog krzavog snimka,
izvučenog iz neke utakmice
stare sad već skoro dvadeset godina,
delovalo ti je kao da bi mogao
da se preseliš u te pokretne slike,
da se tamo sakriješ
od sveta u kome živiš
i da zauvek ostaneš
zaključan u uspomeni,
zaštićen patikama
koje škripe po parketu,
zaštićen hukom publike,
zaštićen vlastitim velikim očima
koje su gledale u te košarkaške milionere
kao u bogove,
sakriven od sve te nerođene dece
i od svog tog novca koga uostalom,
nikada nema dovoljno,
sakriven od svega onoga
što si već sakrio od sebe,
sakriven od svih tih tužnih orgazama,
sakriven od
prostorije u čijem uglu sediš 
i poznaješ neko osećanje do detalja,
sakriven od svoje potrebe
da gubiš kontrolu nad vlastitim telom,
sakriven od razmišljanja
o tome kako je lepo ljubiti
znojavi vrat jedne žene,
krišom,
dok ostatak svemira spava
i ne sluti ništa o iskliznućima
iz vaših života,
svemir zaista nema pojma
ništa o tome
ili se možda
samo jako dobro folira,
svemir je možda
samo odličan glumac
jer sutra ujutru,
kada izađeš iz njenog stana,
izgleda kao da se baš ništa nije promenilo,
ljudi izlaze iz mesara
i ulaze u prodavnice
automobilskih delova,
sve je savršeno isto kao i juče,
sve osim, naravno, tebe.

negde u skoplju ili solunu,
siguran si,
postoji neka žena
koja voli da jede pasulj sa suvim mesom
i koja voli da sluša grupu tindersticks,
jedna žena koji bi ti rado
ponudila svoj krevet
i svoje popodne
za odlaske u supermarket,
ona gaji ljubičasto cveće
na svojoj terasi i, načelno,
dobra je osoba
koja zaslužuje svako poštovanje.

ipak, njen vrat nije
taj znojavi vrat o kome maštaš.
zato slobodno zaplači,
slobodno se okreni,
slobodno otrči
u zagrljaj kobiju brajantu.

nema razloga za foliranje.
ti nisi svemir.