Lamija Begagić, književnica iz
Sarajeva i autorka dve zapažene knjige kratkih priča „Godišnjica
mature“ i „Jednosmjerno“, gošća je rezidencijalnog programa
festivala Krokodil u februaru. O kratkoj priči kao žanru,
književnom i društvenom životu u Sarajevu, odjecima rata i mira u
postdejtonskoj Bosni, kao i o mnogim drugim stvarima razgovarali smo
sa Lamijom Begagić.
U književnom svetu bivše
Jugoslavije prepoznati ste i priznati kao autorka kratkih priča.
Kakva je pozicija kratke priče kao žanra, šta vama ona kao žanr
znači i kako ona pronalazi svoje mesto do publike u književnom
prostoru?
Ja, nažalost, dolazim iz zemlje
u kojoj ne postoji književni prostor, ni književni život i to me
uvijek iznova rastuži. Ne volim mnogo da uspoređujem, niti da
idealiziram, ali kad iz Sarajeva dođem u Beograd uvijek se osjećam
kao u nekom Eldoradu. Mi smo od književnosti digli ruke, radimo na
skučenom prostoru, pomireni smo s tim da u glavnom gradu rade 3-4
knjižare, da godišnju potporu Fondacije za izdavaštvo dobije pet
autora, da izdavači opstaju jedino ako su uz to i knjižari, da
entiteti ne razmjenjuju niti knjige, niti mišljenja. Znam da sam
odmah počela kukati i voljela bih da nije tako, da zaista možemo
govoriti o žanru, poetici, publici, ali kako?
Mogu reći da meni kao
književnici, kratka priča predstavlja onu oazu u kojoj mogu
ispričati sve što želim, ostaviti neispričanim sve što želim i
u cijelom procesu beskrajno uživati.
Kada su recipijenti u pitanju,
možda nikad neće dobiti slavu jednog romana, ali kratka priča je
ipak dobro prošla u poređenju sa dramom ili poezijom.
U vašim pričama je vrlo jak
odjek „američkog“ stila pripovedanja u kratkoj prozi, tog
specifičnog pripovedačkog minimalizma. Da li i vi poreklo forme
kojom se bavite smeštate u ovaj kontekst? Koliko je teško smestiti
priče o tranzicionoj Bosni u taj okvir?
Ja sam studirala južnoslavenske
književnosti i tokom cijelog studija izuzetno mnogo čitala
pripovijetke domaćih autora. Mnogo cijenim ono što su u priči
uradili Kočić, Ćorović ili Marinković. S druge strane, ono što
volim čitati, nije uvijek ono što volim pisati. Moje se priče na
mnogo ravni razlikuju od te naše uvjetno rečeno epske škole
pripovijedanja i jesu bliže anglosaksonskoj tradiciji. To niti je
dobro niti je loše, ja prosto volim raditi u toj formi i nakon dvije
knjige i mnogo godina rada, još uvijek mi je to izazov i još je tu
mnogo prostora za eksperimentisanje.
Mislim da ne postoji okvir u koji
se ne može smjestiti priča, ma o čemu ona bila. Postdejtonska
Bosna jeste teška tema i nije baš za ćavrljanje uz kafu u Titovoj
ili Knez Mihajlovoj, ali književnost još uvijek nije
dnevnopolitički zapis, ma koliko angažovana bila.
Rat je jedna od velikih tema u
književnosti pisanoj na ovim prostorima u poslednje dve decenije.
Ipak, on se kod vas retko direktno pojavljuje, tek ponekad kao daleka
kulisa. Čini se da je, uprkos nekim odličnim knjigama koje se njim
bave, rat kao tema postao neka vrsta „zgodnog mesta“ za književno
slikanje. Da li vi pravite svesno odmak od te teme ili ne?
Teško je sakriti rat. Nema tako
velike i tako nepropusne kulise. Kad god pišem o generacijskim ili
krajnje ličnim problemima ljudi koji dijele moj životni prostor,
rat je uvijek kao neka mačka što spava na peći – uvijek je tu,
mota se oko nogu, mada prođu sati da je ne primjetiš dok tiho
dremucka.
Nisam sklona vjerovanju da je rat
kriv za sav haos u kojem je BiH trenutno, ta naredne godine obilježit
ćemo dvadeset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma. On, pak,
jeste kriv za svu stagnaciju, za svu tu glad, bijes i obespravljenost
koja je ovih dana napokon potjerala ljude na ulice.
Pri tome mislim da je taj
sporazum zaista pravljen samo da se zaustavi krvoproliće, pa da se
poslije revidira i država učini funkcionalnom i, kako danas
popularno kažu, samoodrživom. Zaista, kako da pričamo o književnim
i kulturnim prostorima u zemlji sa 13 ministarstava kulture i 13
obrazovnih politika?
Možda sam uklizala u nešto što
nije bilo pitanje, ali rat jeste trajao četiri grozne i mučne
godine i naravno da je književnost filter za traume, ali poraće
tinja već dvije decenije i niti da se ugasi, niti da bukne.
Vaše priče su krajnje
individualističke, bave se privatnim životima ljudi, partnerskim
ili porodičnim odnosima. Ipak, ne zaboravljate stvarnost u kojoj oni
žive, a kakva je ta stvarnost najbolje se vidi po socijalnom buntu
kome svedočimo u Bosni i Hercegovini. Koliko je teško naći,
prilikom pisanja, idealan odnos između ličnog i političkog,
privatnog i javnog?
Zanimaju me, čak i fasciniraju,
odnosi. Volim posmatrati, nekad i isuviše analizirati. Partneri,
partnerice, roditelji, djeca, ljubavnice i ljubavnici, prijateljice,
sestre, braća – cijela mreža riječi, šutanja, tajni, psovki,
istina i laži. Stvarnost nije izolovana, ne mogu ja sada reći da to
što živim u Sarajevu, pitam se da li će se novine prodati u
školama jer je u dva kantona trenutno štrajk ili će nam tiraž
vratiti u redakciju, pa će mi onda kasniti plata ili će biti manja,
pa ću morati mnogo više pisati za druge novine da bih namaknula
manjak kako bih platila produženi boravak za sina, jer ako je on
kući, ja ne mogu raditi, i da sve to ne utiče na moj odnos sa
partnerom, djecom ili prijateljicama. Hoćemo li moja prijateljica i
ja otići na pozorišnju predstavu i u miru je gledati, dok nekoliko
metara od nas bijesni radnici pale baklje, zvižde ili plaču? Odnosi
jesu kompleksni, a stvarnost je ta koja ih upliće i raspliće.
(intervju objavljen u dnevnom listu "Danas", 15.2.2014)
Нема коментара:
Постави коментар