среда, 05. фебруар 2014.

Uspjeti možemo jedino ako neprestano rujemo (intervju - Srećko Horvat, teoretičar i aktivista)


Srećko Horvat, filozof i aktivista iz Hrvatske, januarski je gost književne rezidencije koju organizuje festival Krokodil. Neposredno posle beogradske i novosadske promocije njegove knjige „Šta Europa želi?“ (nastale u ko-autorstvu sa Slavojem Žižekom) razgovarali smo sa Horvatom o tome šta Hrvatskoj i Srbiji donosi EU, o stanju u kome se nalazi levica na ovim prostorima, kao i o mnogim drugim stvarima kojima se ovaj autor bavi.

Uprkos tome što je na srpskom književnom tržištu objavljena samo jedna vaša knjiga, beogradska promocija je bila dupke puna. Koliko se vama čini da je važno održavanje jugoslovenskog kulturnog prostora?
photo: Robert Crc
Znate da menadžeri u svojim motivacijskim govorima nerijetko spominju da kineska riječ za krizu istovremeno označava i opasnost i mogućnost. Svaka kriza je za njih nova mogućnost da netko strpa još koji milijun u džep. Nedavno je Oxfam donio izvještaj po kojem svega 85 ljudi ima više novca od 3,5 milijarde čovječanstva. Pazite, mala gomilica ljudi koja stane u jedan autobus ima više novca od polovice čovječanstva. No kriza je i istovremeno i mogućnost da se ovakav sustav, koji iz temelja nije ni pravedan ni održiv, dovede u pitanje. I stoga ne čudi interes beogradske publike. Još se i poklopio ne samo s nedavnim ulaskom Hrvatske u EU, nego i otvaranjem pregovora Srbije i EU. A upravo o tome što se dogodilo Sloveniji i što se događa u Hrvatskoj govori i knjiga „Što Europa želi?“. Jugoslavenski kulturni prostor nikada nije ni propao, održavali su ga neki od najvjerodostojnijih ljudi s ovih prostora, poput nedavno preminulog Mirka Kovača recimo, ili mladih aktivista koji se trenutno bore protiv izmjena Zakona o radu i u Hrvatskoj i u Srbiji. Na neki način, povezuju nas upravo slični problemi. A unatoč tome neki nas žele uvjerit da je Slovenija ulaskom u EU otišla s Balkana, da je nova granica između Europe i Balkana sada između Hrvatske i Srbije, pa je Balkan uvijek ondje gdje nismo mi. Kao u onim stihovima američkih repera „Možeš napustiti geto, ali geto neće napustiti tebe!“
Kako vam se čini beogradska kulturno-politička klima u odnosu na zagrebačku, prvenstveno gledajući kroz vizuru jednog levičarskog aktiviste i teoretičara?
Srbija i Hrvatsku su sličnije no što se misli. Uzmite samo izmjene Zakona o radu. I kod nas i kod vas gotovo istovremeno dolazi do ostvarenja vlažnih snova donedavnog premijera Italije, Marija Montija. Čovjeka koji je prije radio za Goldman Sachs, dakako. To je ideja da nitko više neće imati fiksan posao, čeka nas „fleksibilnost“, što zapravo znači bezgranično snižavanje cijene rada zbog rastuće rezervne armije radnika, otpuštanje trudnica, produljenje radnog tjedna, ukidanje godišnjih, pa i ukidanje mirovina. Ili uzmite Grad na vodi. I u Hrvatskoj svako malo, najčešće pred izbore, imate famu o stranim investitorima koji će izvući zemlju iz krize. A pritom si nitko ne postavlja pitanje što će nam još luksuznih hotela i shopping-centara, što je s javnim sadržajima, a kamoli što je s industrijom i domaćom proizvodnjom?
Kakvu tu ulogu igra činjenica da je ipak važna distinkcija to što je Hrvatska sada članica Evropske unije?
Braća Marx ovako daju savjet jednom čovjeku koji ima poslovne probleme „Ako imaš poslovne probleme, angažiraj odvjetnika. Tada ćeš imati još više problema, ali barem ćeš imati odvjetnika“. Tako je nekako za Hrvatsku u Europskoj Uniji, a isto je i za Srbiju. Ako imate problema, uđite u EU. Tada ćete imati još više problema, ali barem ćete biti dio kluba. U Hrvatskoj i dalje jača nacionalizam, cijene goriva i struje su porasle, gomilaju se dugovi, pravni sustav ne funkcionira, korupcije je sve više, ali barem smo dio EU.
photo:Robert Crc
Gledajući čitav jugoslovenski prostor, da li se čini da je prostor političke levice temeljeno kontaminiran korumpiranim kvazilevičarskim mejnstrim strankama?
Iznova možete usporediti Srbiju i Hrvatsku. Situacija je, doduše, malo različita, ali i u jednoj i u drugoj zemlji ono što se zove ljevica u mejnstrimu nema nikakve veze s pravom ljevicom. Kod nas su tzv. socijal-demokrati još radikalniji desničari kada se radi o ekonomiji nego vlada HDZ-a, a kod vas se ljevičarima još uvijek smatraju ljudi poput Miloševića, dok će vas u EU uvesti nekadašnji nacionalisti. Podjela na ljevicu i desnicu u političkom mejnstrimu više ne postoji, vidimo da je i jednima i drugima samo do para i da su im ekonomske politike zapravo iste.
Da li više nade u „čišćenju“ tog prostora vidite kroz stranačko delovanje ili kroz delovanje levičarskog pokreta?
Oprezan sam s terminima poput „čišćenja“, jer znamo kako su raznorazna „čišćenja“ na ovim prostorima završavala. No odgovor na vaše pitanje nije jedno ili drugo, već – i jedno i drugo! Više od svega, za promjenu trenutačne političke paradigme, potrebno je imati i jak pokret, na ulicama i trgovima, na fakultetima i u fabrikama, ali istovremeno nužno je i stranačko djelovanje. Zapravo, ono što nam treba više nego ikad jest ono što je Antionio Gramsci zvao „kulturnom hegemonijom“. Vidjeli smo da nas ideja tranzicije nije dovela do svjetla na kraju tunela, nego smo došli do kraja tunela, a svjetlo su taman ugasili zbog „mjera štednje“. Jedino što nas još može spasiti jest da iznova promislimo ne samo greške iz prošlosti, nego i mogućnosti koje još nismo iskušali. Stvar je u tome da prestanemo vjerovati u svjetlo na kraju tunela, nego da poput Hegelove krtice iz njegove „Filozofije prava“ shvatimo da možemo uspjeti jedino ako neprestano rujemo. 

(intervju objavljen u dnevnom listu "Danas", 29.1.2013.) 

Нема коментара:

Постави коментар