video
sam tog čiču nekoliko puta
u
jednoj neosvetljenoj, strmoj ulici
kojom
prolazim kad idem ka tebi.
stoji
na trotoaru, skriven u mraku
ograda,
žbunja i neuglednog drveća,
a
onda, kada se približi neki automobil
rasterećen
noćnom vožnjom pustim gradom,
starac pretrči ulicu pred njegovim farovima,
nedovoljno
blizu da zaista rizikuje život,
ali
sasvim dovoljno da poneki taksista, uz lagano
kočenje,
procedi "mater ti jebem ludu" i da
starčevo
vremešno - istina, verovatno pomalo
ludo
- biće ostvari još jednu sitnu pobedu pre
sasvim
izvesnog nadolazećeg poraza.
potom,
pretpostavljam, ostaje da čeka
sledeći
automobil od koga treba biti brži,
a ja ne uspevam da kroz mutno staklo
jasno
vidim njegovo lice. u pravu si, zvuči
kao
izlizan pesnički motiv, ali starac je zaista tamo,
zove
se mitar ili veroslav, jovan ili tadija,
njegova
životna priča je, takođe, tekstualni kliše
(razvod?
ratne traume? propala državna firma?
alkoholizam?
razvaljena porodica? mentalne bolesti?)
i, siguran sam, ako bismo razgovarali sa njim
dvadeset
minuta ili četiri sata, imali bismo dovoljno informacija
da
napišemo reportažu ili započnemo naučno istraživanje,
ali
pitanje na koje verovatno ne bismo umeli
da
odgovorimo je da li su i naši dani - zajednički
obroci
i novčanice, izmenjene tekstualne poruke
i
telesne izlučevine, prećutane uvrede i nežnosti -
da
li su svi oni, uopšte, nešto više od pokušaja da se
mračni
sokak pretrči pre nego se sivi ford fokus
zalepi
za naše telo i, uz nestajući zvuk sirene,
odnese
u mrak čiji jezik ne poznajemo?