понедељак, 06. јануар 2014.

Beat Street, pad Jugoslavije, CNN-kletva, dubrovačke mačke i skitnje po beogradskim ulicama (intervju - Predrag Lucić, pesnik, novinar i prijatelj Voja Šindolića)

(intervju objavljen kao pogovor u knjizi izabranih pesama Voja Šindolića "Neuspjeli bjegunac" koja je 2013. godine izašla u izdanju "Levog krila")



Kao što smo na početku knjige izbegli da pribegnemo suvoparnom i taksativnom navođenju biografskih podataka Voja Šindolića, te se odlučili za tekst nastao na mnogobrojim intervjuima i razgovorima koje sam vodio sa njim – evo nas sad i na kraju knjige i, ponovo, umesto hvalospevne analize i pogovora (koji često dobiju nekakvu – bože me sakloni – komemorativnu notu) objavljujemo intervju sa Predragom Lucićem. Lucić je pesnik, novinar, satiričar, pozorišni reditelj, široj javnosti svakako najpoznatiji kao jedan od osnivača i urednika kultnog splitskog nedeljnika Feral Tribune. No, Predrag je u ovoj priči prevashodno važan kao prijatelj Voja Šindolića, kao izvrsni hroničar dobrog pamćenja jednog prijateljstva i jednog (ne)vremena.
Pitanje je stereotipno, ali opet, nekako nužno kada se vode razgovori ovoga tipa. Naime, kako si upoznao Voja Šindolića? Jeste li ga prvo upoznao lično ili si ga prvo, u ovom ili onom obliku, čitao?
Prvo upoznavanje bilo je čitalačko. Čitao sam još kao klinac Vojinu rubriku „Mesta za beat-pesnike“ u Džuboksu, potom knjigu prijevoda poezije Jima Morrisona „Slavlje guštera“ i knjigu izabranih pjesama Lawrencea Ferlinghettija u Šindolićevom privatnom izdanju. U knjizi je bila odštampana i adresa izdavača: Vojo Šindolić, Za Rokom 2, 50000 Dubrovnik. Na tu sam adresu negdje ujesen 1983. poslao pismo s molbom da Vojo napravi izbor i prijevod pjesama Patti Smith za prvi broj časopisa Albatros koji sam pokušavao pokrenuti u Splitu. Odgovor je ubrzo stigao, ali iz Beograda, gdje je Vojo tada živio i kamo su mu roditelji proslijedili moje pismo. Taj odgovor je bio izuzetno srdačan, Vojo je s oduševljenjem je prihvatio poziv za suradnju sa časopisom u nastajanju i predložio da je, umjesto s pjesmama Patti Smith, započnemo s poezijom Michaela McClurea. Albatros nikada nije izašao, jer se izdavač nakon što je prvi broj bio prelomljen i spreman za štampu „sjetio“ da ima financijskih problema, ali mi je rad na tom nesuđenom časopisu donio neka prijateljstva za čitav život, pa tako i prijateljstvo sa Šindolićem.
Nakon nekoliko mjeseci dopisivanja i telefonskih razgovora, došao je dan i da se vidimo. Bilo je to u ljeto 1984. u Beogradu, na štekatu danas nepostojeće kafane Romani Tar, kada sam došao na prijemni ispit na Fakultetu dramskih umetnosti. Položio sam prijemni i na FDU i kod Voje, pa smo se tih mojih beogradskih godina družili kad god smo mogli.

Ako sam ispravno razumeo Voja, vas dvojica ste jedno vreme i živeli zajedno u Beogradu. Kako pamtiš taj period i taj, vaš zajednički, Beograd? Kako su se dva morska tipa snalazila u najvećem kontinentalnom gradu bivše zemlje? Šta je taj grad tad imao i nudio vam, a što danas možda ne može da ponudi (ni vama, niti bilo kome drugome)? Ko se za sve te godine više promenio, grad ili vas dvojica?
Za vrijeme mog studiranja nismo živjeli zajedno, ali smo zajedno proveli mnoge dane i noći, naročito kad se Vojo doselio u moj komšiluk na Neimaru. Kod njega sam stanovao prilikom kasnijih, novinarskih dolazaka u Beograd, pa tako i u maju 1992. kada sam u Braničevsku stigao iz Splita preko Mađarske, kao ratni izvještač iz grada iz kojega je rat krenuo, ali u kojemu mnogi nisu znali ili nisu htjeli znati kakav se užas zapravo događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i kolika je u tome uloga beogradskog režima i režimlija. Sjećam se večeri kad se u Vojinom stanu okupilo neko šareno društvance, na CNN-u su prikazivane snimke friškog granatiranja Dubrovnika, a jedan je Jugoslav neprestano govorio o Jugoslaviji i kako nam je svima bilo lijepo i šta nam je sve ovo trebalo, ta odvajanja, te nove države... O ratu, međutim, nije rekao ni slova. Kad je Vojo na TV-u vidio da je jedna granata tog dana pala blizu njegove kuće, Za Rokom 2, prekinuo je Jugoslava i njegovu priču o Jugoslaviji izvan vremena i prostora ispalivši: „Dabogda vidio kuću na CNN-u!“ Ja sam tu rečenicu zabilježio u jednoj od svojih beogradskih reportaža, a ona se poslije toliko ponavljala da su je mnogi koji su je citirali po novinama proglašavali autohtonom bosanskom ratnom kletvom, ne znajući da je njen stvarni autor jedan – kako sam ga u tom tekstu nazvao – stari dubrovački roker.
Družili smo se tih ratnih dana u beogradskom lažnom miru, naravno, i s ljudima drugačijim od Jugoslava, uglavnom smo se zapravo družili s ljudima koji su itekako bili svjesni onoga što se događalo na razvalinama Jugoslavije, koji su se gnušali službene propagande i javno prozivali gospodare rata, i koji su suosjećali sa žrtvama i očajavali kao da je svaka pogođena kuća prikazana na CNN-u njihova. Tada smo se Vojo i ja posljednji put u prošlom stoljeću vidjeli u Beogradu, puno mračnijem nego što smo mogli naslutiti osamdesetih, premda ni te naše slutnje nisu bile svijetle.
A tih osamdesetih Beograd je bio zanimljivo mjesto za život, mjesto gdje si mogao upoznati čudesne ljude, grad koji je bio otvoren i za ono najbolje i za ono najgore u Jugoslaviji, slobodan za svaki razgovor o slobodi i istovremeno toliko sjeban da dopusti da ga Slobodan oslobodi od slobode...
Vojo i ja smo uživali u beogradskim kafanama, naročito u „Prešernovoj kleti“, u skitnji po beogradskim ulicama, knjižarama, antikvarijatima, teatrima, kinoteci, muzejima, galerijama... Nikad se nije znalo gdje ćemo završiti. Događalo se da krenemo ujutro iz neke birtije na Kalenića pijaci, a sutradan osvanemo u Zagrebu. Jednom smo dva dana i dvije noći obilazili kafane po cijelom Beogradu, slaveći što smo na nekoj izložbi u Narodnom muzeju vidjeli sliku „Čežnja“ Marka Murata. Odmah da te upozorim: ti ne želiš znati detalje tog ludovanja!
Ma upoznali smo tih godina toliko ljudi s kojima bih se i danas – kad bi to bilo moguće – najradije ukrcao na „Stenjku“, odvezao brod, pa dokle stignemo...
Godinama kasnije, bio si urednik Vojove knjige „Poziv na crninu“. Kada si čitao Vojove pesme, kakav je tvoj utisak, koliko se u njemu lome pesnik zarobljen i zaljubljen u Dubrovnik, a koliko prekookeanski pesnik fasciniran beat književnošću? Sa kojim od ta dva dela njegove pesničke ličnosti bolje komuniciraš, da li sa onim mediteranskim ili onim obojenim u američke, popkulturne boje?
Ja to ne bih baš tako strogo odvajao, jer mislim da je Vojo u svojim pjesmama spojio urođenu i odnjegovanu mediteransku melankoliju, tu radosnu tugu života, s buntovnom, oslobađajućom, lutalačkom energijom beat-poezije, s bitničkim pozivom na otvorenost srca, uma i očiju, kako prema mudrim učiteljima iz zapadnih i istočnih kultura, tako i prema neznanim ljudima na koje slučajno nabasaš i u čijem sirovom životnom bluesu često ima više poezije nego u poznatim pjesničkim refrenima... Kod Voje se, čak i u dubrovačkim elegijama, čuje jasan zvuk bitničke pobune protiv konformizma i planetarnog konzumerističkog porobljavanja, kao što i u pjesmama koje tematski nisu vezane uz Dubrovnik nerijetko osjetiš da se po zapisanim daljinama prošetala neka nenapisana mačka s Mrtvoga zvona ili Gornjeg konala, kao da šeta po dubrovačkim krovovima. Jer taj njegov Dubrovnik i nije od kamena već od koraka. I ta njegova bitnička rebelija nije samo od čitanja beata, već i od onog i samim bitnicima bitnijeg čitanja svijeta u sebi i oko sebe. Zato kod Šindolića imaš i onu poetiku čiste nepoetizirane svakodnevice, poetične same po sebi, samo ako znaš uočiti, prepoznati i zapisati pravi detalj.
Vojo je najveći deo svog života posvetio prevođenju američke beat poezije. U Feralu ste kanili izdati dosta knjiga tih prevoda do čega, nažalost, nije došlo (osim, ako se ne varam, Ferlingetija). No, kako se tebi čini, u kojoj meri je i na koji način beat poezija - a skladno tome i dobar deo Vojovih pesama - relevantna i danas kada su puritanizam pedesetih godina, Vijetnamski rat, Hladni rat i razni drugi istorijski uslovi koji su opkoljavali bitnike deo daleke prošlosti?
Da, ostao je to neostvareni san, objaviti deset knjiga Vojinih prijevoda beat-književnosti u kartonskom koferu koji ti, kad ga rastvoriš, nudi mogućnost da napraviš ulicu, Beat Street, s knjigama kao zgradama. Taj se paket knjiga i trebao zvati Beat Street, prema rubrici u splitskoj Omladinskoj iskri gdje smo koncem osamdesetih objavljivali bitnike u Šindolićevom prijevodu. Dio Beat Streeta trebale su biti i knjige Beat Roots i Beat Leaves, jer je Vojo i na tim Iskrinim bitničkim stranicama čitaocima otkrivao i pjesničke korijene beat-generacije i njezine izdanke.
A što se tiče aktualnosti i relevantnosti beat-poezije danas, ja mislim da je čak važnija nego u vrijeme kada ju je Šindolić počeo prevoditi. Ni puritanizam ni konzervativizam ni ratovi, bilo stvarni bilo hladni, nažalost nisu dio prošlosti. Posljednjih godina svijet ubrzano srlja u neokonzervativizam i u nove Vijetname, pa se u otporu takvome svijetu bitnici javljaju i kao inspiracija i kao saveznici. Često se u posljednje vrijeme sjetim drame „Kralj bitnika“ Arthura W. Knighta u Vojinom prijevodu, koju smo prije 25 godina postavili u Splitu i pomislim kako bi ta priča o Jacku Kerouacu i Nealu Cassadyju dobro komunicirala s današnjom publikom, osobito mlađom, onom koja se opire konzervativizmu i koja svoj život ne kani potrošiti u potrošaštvu.
Imaš li omiljenu Vojovu pesmu ili omiljeni period (pošto se, kada se hronološki prolazi kroz njegove pesme, dosta precizno mogu odvojiti različite faze u stvaralaštvu) u njegovom pisanju? Zašto?
Uh, imam puno Vojinih omiljenih pjesama. Prva na koju sam odvalio bila je „Noćni let“ iz 1981. koju mi je Vojo poslao u rukopisu, u jednom od onih ranih pisama, znaš ona gdje „crvena ruža u zapučku stjuardese polagano vene“... Iz tog PTT-perioda našeg druženja posebno pamtim i „Prijatelje neopranih lica“ i „Elegiju za Branislava Darčevića“. Ne mogu ti opisati koliku bi mi radost Vojo priuštio kada bi mi u Beogradu čitao svoje pjesme, i stare i nove, i svoje prijevode. Htio sam to podijeliti i s drugim ljudima, pa sam Voju nagovorio da dođe u Split i da sve to čita u jednom studentskom klubu. Ta nezaboravna večer 29. aprila 1988. kada je Vojo satima čitao, a ljudi mu nisu dopuštali da prestane, zvala se „Too Beat to Split“. Postoji i istoimena mala šapirografirana knjižica s Vojinim pjesmama i prijevodima, umnožena u 58 primjeraka (jer je pozivni broj za Split bio 058) i dijeljena na šanku kluba.
A kada bih danas od Voje tražio da mi čita po željama, to sasvim sigurno ne bi prošlo bez ubitačno i u-beat-tačnih ponajprije „Velikih Gangi“, „Sladoleda“, „Koliko?“ iz ranih osamdesetih, kasnijih i bolnijih „Molitve“, one što počinje s „Draga boli, budi moje bolje ja...“, „Poziva na crninu“, „Nedjelje“, „Starih kurvi“, „Stihova zapisanih na moj 32. rođendan“, „Bolničkog prozora“... Hoćeš li da ti još nabrajam ili da ga nagovorimo da nam čita?


Нема коментара:

Постави коментар