недеља, 5. јануар 2014.

Betoven

Nikada nisam slušao
klasičnu muziku.

Jasno, nisam nikada
bio ni toliko glup
da je javno pljujem.

Barem ne previše.

Ni izbliza onoliko
koliko sam pljuvao
druge stvari koje ne volim.

Ti si je oduvek volela.

Previše bi bilo reći
da si pasionirani i sistematično obrazovani
ljubitelj,
izvini,
ljubiteljka klasične muzike,
ali bi na ono pitanje
a šta ćemo sad da slušamo
do koga smo uvek dolazili
dok smo provodili dane u našim stanovima
često izbacivala nekog klavirskog Šopena.

Ja sam negodovao,
a kada bih bio baš loše volje
ismejao bih te,
optužujući za lažni elitizam
ili već neku sličnu budalaštinu
koju može da isporuči moj mozak,
baždaren da radi samo u okvirima
ovih ili onih
-izama.

U mojoj maloj mitologiji
imalo je mesta
samo za moje
rokenrol hedoniste,
pank buntovnike,
kantri odmetnike
i za mene,
ni poštenog pokušaja hedoniste,
a kamoli buntovnika ili odmetnika.

Onda smo jedne večeri
odlučili da nećemo da raskinemo,
ali da je bolje da se neko vreme ne viđamo.

I mnogo smo plakali.
Kojim metaforama to predočiti, koje pesničke slike dozvati u pomoć sad?
Slab sam sa njima i kada govorim o stvarima koje me mnogo manje peku.

I ne bih više o toj večeri,
izvini,
ali već vidim horde oštrozubih kritičara
kako skalperima u erekciji
seku moje sećanje na to veče,
tvrdeći,
boldovano,
da ti moji patetični izlivi uopšte nisu stihovi,
nego tek naslagana opšta mesta.

Bilo bi lako da im se na ovom mestu
pesnički najebem mile majke i tetke,
samo kada meni,
zbunjenom i uplašenom,
ne bi bilo stalo do njihovih pozitivnih recenzija.

No, sada je pola tri ujutru.
Počinje osamnaesti dan
implementacije našeg
dobrovoljno-samoubilačkog
sporazuma.

Legao sam u krevet.
Uključio TV.
Na javnom servisu
nekada bratske Hrvatske
nekakav klasični orkestar svira
Betovena,
neka je sonata u pitanju,
nisam stigao da pročitam naziv.

Sam sam u sobi i ne moram da se skrivam
od prezrivih pogleda
jer nisam čuo za dotičnu kompoziciju
i ne moram da im uzvraćam
kontra-pitanjima
a koji je tebi omiljeni stramerov solo album
da li više voliš kada girl from north country peva sam dilan ili kada to radi sa džonijem kešom
a hoćeš li da popušiš moj pametni i u pop kulturu upućeno-ukrućeni kurac?

Ili već nešto tako.
Zbog nekih je stvari dobro biti sam.

Ali, eto, sada se ova kompozicija
niotkuda pojavila
i iz bespuća posle ponoćne
televizijske programske šeme
uvukla
i ugnezdila u moju mitologiju.

Slušam harfu,
gitaru sa plastičnim žicama,
gudače raznorodne,
klavir,
gledam pingvina
kako mlati rukama
ispred njih,
muzika
gluvo-genijalnog
Nemca ispunjava
praznu sobu
i herojski hvata svoje mesto
u negostoljubivoj tami
moje lobanje.

Ležim na fotelji,
sam sam
i nema potrebe da razvlačim
veliki krevet.

Nepoznati zvuci prijaju,
prijaju jer je samoća još nepoznatija,
prijaju jer podsećaju na tvoje prisustvo,
a nisam znao koliko mi ono znači
dok nisam osetio tvoje odsustvo.

Podsećaju na mirise,
na slatku oporost tvog pupka,
na dodire,
naviku da hodam sa rukom sigurno smeštenom u tvoju,
na jutarnja meškoljenja pod vlažnim jorganom.

Na tugu kada shvatim
da moja pamet ne može da smisli reči koje bih želeo da kažem.

I zato prekidam ovu pesmu ovde, bez ikakvog logičnog kraja.
Olakšavajuća okolnost je da nema ni logičan početak,
a i u sredini je malo šta logično.

Ostaje samo Ludvig Van Betoven
kao soundtrack nedostajanja.

Нема коментара:

Постави коментар