недеља, 05. јануар 2014.

Banuo u liriku bez sertifikata (intervju - Predrag Lucić, pesnik i novinar)


Večeras će biti održano specijalno veče književnog festivala Krokodil u okviru ovogodišnjeg BELEF-a. Pisci iz regiona (David Albahari, Jelena Lengold, Rumena Bužarovska i Predrag Lucić) govoriće i čitati o ljubavi kao jednom od najvećih motiva u celokupnoj istoriji pisane reči. Program se održava u dvorištu Pete beogradske gimnazije i počinje u 20 h. U istom prostoru će dan kasnije biti održan okrugli sto na temu „O čemu govorimo kada govorimo ljubavi?“ na kome će učestvovati svi već pobrojani pisci. Razgovarali smo sa Predragom Lucićem, jednim od najpoznatijih i najpriznatijih novinara i satiričara u regionu, osnivačem i urednikom kultnog splitskog nedeljnika Feral Tribune i - što je široj javnosti manje poznato - vrsnim pesnikom.

Kakve su bile reakcije kada ste objavili prvu zbirku tzv. ozbiljne poezije „Ljubavnici iz Verone“? Kako su ljudi prihvatili činjenicu da se žestoki društveno-politički kritičar obreo na polju ljubavne poezije?
Pa nije ta moja lirika pisana tako da su mi drugarice Muze amputirale svijest o vremenu i prostoru u kojem živim, kao što ni novinski tekstovi u kojima pišem o socijalno-političkoj patologiji nisu vakcinisani protiv života, tako da „Ljubavnici iz Verone“ nisu nespojivi s onim što sam radio u Feralu, niti su moji stihovi o ljubavi - koje ima pa nema ili je, usprkos svemu, ima pa ima - nečitljivi ljudima koji me znaju uglavnom po satiričkim parodijama, travestijama, ludorijama... Ta knjiga je samo izvukla u prvi plan ono bez čega bi, barem meni, bilo nemoguće pisati novinske tekstove protiv mržnje, a to je ljubav. Nije to ljubav koja se propovijeda ili zapovijeda, nije to ljubav kao ideologem ili ideal, već ljubav koja je, kao i sve ljudsko, i trajno prolazna i prolazno trajna, i varljiva i kvarljiva i – na nevolju popravljača svijeta – nepopravljiva. A što se reakcija na knjigu tiče... pa znate kako to već ide kad je ljubav u pitanju: netko pada baš na to što se ljubavi ne udvarate, a netko je beskrajno uvrijeđen jer vas doživljava kao nezvanog zavodnika koji je u liriku banuo bez sertifikata Nacional-kulturnog lirskog zavoda za zavođenje ljubavi i koji, suprotno običajima te institucije, ne pristaje da diktaturom ljubavi prikriva ljubav prema diktaturi. Ne mislim pod ovim samo na poslušnost prema diktatu politike, već prvenstveno na onaj jednako nepodnošljivi kulturno-identitetski diktat.
Nedavno je izašla i knjiga „Mjesec iznad Splita“ kojom pravite dalji odmak na novinarsko-satirični rad. Kako vama izgleda taj drugi pravac u vašem pisanju tj. da li je to ono što biste radili da vas nesrećna i zla vremena nisu naterala da se njima eksplicitno bavite?
„Mjesec iznad Splita“ je iznikao iz pjesama napisanih za temat časopisa Sarajevske sveske o melankoliji, na poziv Dževada Karahasana da progovorim o melankoliji Mediterana. U knjigu je ušla i poema „Janko Polić u fine dining restaurantu Kamov“, također napisana za Sarajevske sveske, na poziv Tihomira Brajovića koji je priređivao temat o psovci. Kad sam se s mojim urednikom Krunom Lokotarom dogovorio da uradim tu knjigu, napisao sam i ostale pjesme kojih vjerojatno ne bi bilo da se ono što je Danilo Kiš nazivao „milošću uobličenja“ nije dogodilo pod presijom dogovorenog roka za predaju rukopisa. Ako još kažem da sam i davnu ideju za „Ljubavnike iz Verone“ uobličio u knjigu ponajviše zato što sam to obećao Milošu Đurđeviću koji me je pozvao da napišem nešto za ediciju poezije koju je uređivao u Hrvatskom društvu pisaca, eto vam paradoksalne slike autora koji svoju kontru diktaturi vremena tjera zahvaljujući upravo diktatu vremenskog roka, baš kao što to radi i u novinama, već godinama iz dana u dan. Možda vam zvuči apsurdno, ali kad bi mi vrijeme dopustilo da se ponašam kao da ga nema, ja vjerojatno ne bih imao ništa osim vremena. Tako su se, eto, pjesme iz „Mjeseca iznad Splita“ o ludacima i čudacima, o čežnji za daljinama koje su nedohvatljive baš zato što su smještene negdje u čovjeku, skupa s pjesmama o ljubavnicima što su na zidu pored Julijine kuće u Veroni ispisali svoja imena, našle u istom pješčaniku kroz čiji vremenski tjesnac cure i oni „neozbiljni“ stihovi za koje bih ja jako volio da su ostali u dnevno-političkoj prolaznosti kamo ih s prezirom pokušavaju smjestiti ljepodusi i sinekuristi zaposleni u firmi Vječnost d.o.o. Na moju žalost, to im ne uspijeva. Ne zato što su moji stihovi vječni već zato što njihova firma, jebiga, propada.
U „Ljubavnicima iz Verone“ vi se nijednog trenutka se ne odričete konteksta koji čak i te ljubavne pesme stavlja u domen angažovane književnosti. Čini vam li se da je uopšte moguće/potrebno pisati ljubavnu poeziju na drugačiji način tj. da li kada govorimo o ljubavnoj poeziji koja levitira u nekoj nadistorijskoj ravni govorimo zapravo o vanvremenskim ili bezmudnim delima?
Ljubavnu poeziju, kao i sve drugo, moguće je pisati svakako, pa i tako da se na njoj, zahvaljujući umjetnom navodnjavanju, uzgoje gljivice. A ako govorimo o angažiranoj književnosti, ona za mene nije ni bojni poklič ni estetizirana proteza političkih revolucija. Ona je - kao što je davno napisao Danijel Dragojević povodom jedne ankete o angažiranosti pisca – najbliža apokrifnoj priči o Veronici, ženi o kojoj ne znamo ništa osim da je Isusu, dok je praćen urlicima i pljuvanjem gomile nosio svoj križ, pružila rubac na kojemu je nakon što se Krist obrisao ostala slika njegova lica, njegov prvi portret. Po Dragojeviću je Veronikin ljudski čin primjer istinske angažiranosti, kod koje se ne razmišlja o posljedicama već samo o pomoći onome tko tog trenutka pati. Angažirana umjetnost se događa kada „prava riječ i pravi portret nastaju od istinske vezanosti za tuđu muku“, a ne kada se netko fura na vlastitu umjetnost ili umjetnički angažman. Zato se ja, kad je o tome riječ, klonim onih koji se angažiraju samo u službi umjetničkog angažmana, kao što se – kad me već pitate o levitirajućoj ljubavnoj poeziji – klonim i onih koji ne vole nikoga i ništa osim ljubavi.
Nedavno ste u Bosni proživeli pravu hajku u nacionalističkim medijima zbog vaše pesme „Ići mići Ahmići“. Još skorije je u Srbiji sličan tretman od nacionalističkih umova dobio i Tomislav Marković zbog pesme „Srpska duhovnost“. Pokazuju li ti događaji – koliko god bili odvratni – da poezija ipak ima još određenu vrstu snage i društvene relevantnosti?
Zanimljivo je da se u oba slučaja radi o hajkama pokrenutim zbog pjesama koje su objavljene ili javno izvođene još prije nekoliko godina. Ne govori to ništa ni o snazi ni o važnosti Markovićevih i mojih pjesama, već naprotiv o svemoći opjevane stvarnosti da se bez imalo stida šepuri ne onakva kakvom smo je napisali, nego i gora od toga. Ta bahata stvarnost demonstrira moć da pjesmu otme autoru i da mu je razbije o glavu. Tako se i Tomislavu Markoviću dogodilo da je u „Srpskoj duhovnosti“ ispisao kritiku srpskog nacizma, a da su je gospoda nacoši, čitajući očnjacima, pretvorili u himnu srpskog narcizma.

(intervju objavljen u dnevnom listu "Danas", 5.7.2013.)

Нема коментара:

Постави коментар