Večeras će biti održano specijalno veče književnog festivala
Krokodil u okviru ovogodišnjeg BELEF-a. Pisci iz regiona (David
Albahari, Jelena Lengold, Rumena Bužarovska i Predrag Lucić)
govoriće i čitati o ljubavi kao jednom od najvećih motiva u
celokupnoj istoriji pisane reči. Program se održava u dvorištu
Pete beogradske gimnazije i počinje u 20 h. U istom prostoru će dan
kasnije biti održan okrugli sto na temu „O čemu govorimo kada
govorimo ljubavi?“ na kome će učestvovati svi već pobrojani
pisci. Razgovarali smo sa Predragom Lucićem, jednim od najpoznatijih
i najpriznatijih novinara i satiričara u regionu, osnivačem i
urednikom kultnog splitskog nedeljnika Feral Tribune i - što je
široj javnosti manje poznato - vrsnim pesnikom.
Kakve su bile reakcije kada ste objavili prvu zbirku tzv. ozbiljne
poezije „Ljubavnici iz Verone“? Kako su ljudi prihvatili
činjenicu da se žestoki društveno-politički kritičar obreo na
polju ljubavne poezije?
Pa nije ta moja lirika pisana tako da su mi drugarice Muze amputirale
svijest o vremenu i prostoru u kojem živim, kao što ni novinski
tekstovi u kojima pišem o socijalno-političkoj patologiji nisu
vakcinisani protiv života, tako da „Ljubavnici iz Verone“ nisu
nespojivi s onim što sam radio u Feralu, niti su moji stihovi o
ljubavi - koje ima pa nema ili je, usprkos svemu, ima pa ima -
nečitljivi ljudima koji me znaju uglavnom po satiričkim parodijama,
travestijama, ludorijama... Ta knjiga je samo izvukla u prvi plan ono
bez čega bi, barem meni, bilo nemoguće pisati novinske tekstove
protiv mržnje, a to je ljubav. Nije to ljubav koja se propovijeda
ili zapovijeda, nije to ljubav kao ideologem ili ideal, već ljubav
koja je, kao i sve ljudsko, i trajno prolazna i prolazno trajna, i
varljiva i kvarljiva i – na nevolju popravljača svijeta –
nepopravljiva. A što se reakcija na knjigu tiče... pa znate kako to
već ide kad je ljubav u pitanju: netko pada baš na to što se
ljubavi ne udvarate, a netko je beskrajno uvrijeđen jer vas
doživljava kao nezvanog zavodnika koji je u liriku banuo bez
sertifikata Nacional-kulturnog lirskog zavoda za zavođenje ljubavi i
koji, suprotno običajima te institucije, ne pristaje da diktaturom
ljubavi prikriva ljubav prema diktaturi. Ne mislim pod ovim samo na
poslušnost prema diktatu politike, već prvenstveno na onaj jednako
nepodnošljivi kulturno-identitetski diktat.
Nedavno je izašla i knjiga „Mjesec iznad Splita“ kojom
pravite dalji odmak na novinarsko-satirični rad. Kako vama izgleda
taj drugi pravac u vašem pisanju tj. da li je to ono što biste
radili da vas nesrećna i zla vremena nisu naterala da se njima
eksplicitno bavite?
„Mjesec iznad Splita“ je iznikao iz pjesama napisanih za temat
časopisa Sarajevske sveske o melankoliji, na poziv Dževada
Karahasana da progovorim o melankoliji Mediterana. U knjigu je ušla
i poema „Janko Polić u fine dining restaurantu Kamov“, također
napisana za Sarajevske sveske, na poziv Tihomira Brajovića koji je
priređivao temat o psovci. Kad sam se s mojim urednikom Krunom
Lokotarom dogovorio da uradim tu knjigu, napisao sam i ostale pjesme
kojih vjerojatno ne bi bilo da se ono što je Danilo Kiš nazivao
„milošću uobličenja“ nije dogodilo pod presijom dogovorenog
roka za predaju rukopisa. Ako još kažem da sam i davnu ideju za
„Ljubavnike iz Verone“ uobličio u knjigu ponajviše zato što
sam to obećao Milošu Đurđeviću koji me je pozvao da napišem
nešto za ediciju poezije koju je uređivao u Hrvatskom društvu
pisaca, eto vam paradoksalne slike autora koji svoju kontru diktaturi
vremena tjera zahvaljujući upravo diktatu vremenskog roka, baš kao
što to radi i u novinama, već godinama iz dana u dan. Možda vam
zvuči apsurdno, ali kad bi mi vrijeme dopustilo da se ponašam kao
da ga nema, ja vjerojatno ne bih imao ništa osim vremena. Tako su
se, eto, pjesme iz „Mjeseca iznad Splita“ o ludacima i čudacima,
o čežnji za daljinama koje su nedohvatljive baš zato što su
smještene negdje u čovjeku, skupa s pjesmama o ljubavnicima što su
na zidu pored Julijine kuće u Veroni ispisali svoja imena, našle u
istom pješčaniku kroz čiji vremenski tjesnac cure i oni
„neozbiljni“ stihovi za koje bih ja jako volio da su ostali u
dnevno-političkoj prolaznosti kamo ih s prezirom pokušavaju
smjestiti ljepodusi i sinekuristi zaposleni u firmi Vječnost d.o.o.
Na moju žalost, to im ne uspijeva. Ne zato što su moji stihovi
vječni već zato što njihova firma, jebiga, propada.
U „Ljubavnicima iz Verone“ vi se nijednog trenutka se ne
odričete konteksta koji čak i te ljubavne pesme stavlja u domen
angažovane književnosti. Čini vam li se da je uopšte
moguće/potrebno pisati ljubavnu poeziju na drugačiji način tj. da
li kada govorimo o ljubavnoj poeziji koja levitira u nekoj
nadistorijskoj ravni govorimo zapravo o vanvremenskim ili bezmudnim
delima?
Ljubavnu poeziju, kao i sve drugo, moguće je pisati svakako, pa i
tako da se na njoj, zahvaljujući umjetnom navodnjavanju, uzgoje
gljivice. A ako govorimo o angažiranoj književnosti, ona za mene
nije ni bojni poklič ni estetizirana proteza političkih revolucija.
Ona je - kao što je davno napisao Danijel Dragojević povodom jedne
ankete o angažiranosti pisca – najbliža apokrifnoj priči o
Veronici, ženi o kojoj ne znamo ništa osim da je Isusu, dok je
praćen urlicima i pljuvanjem gomile nosio svoj križ, pružila rubac
na kojemu je nakon što se Krist obrisao ostala slika njegova lica,
njegov prvi portret. Po Dragojeviću je Veronikin ljudski čin
primjer istinske angažiranosti, kod koje se ne razmišlja o
posljedicama već samo o pomoći onome tko tog trenutka pati.
Angažirana umjetnost se događa kada „prava riječ i pravi portret
nastaju od istinske vezanosti za tuđu muku“, a ne kada se netko
fura na vlastitu umjetnost ili umjetnički angažman. Zato se ja, kad
je o tome riječ, klonim onih koji se angažiraju samo u službi
umjetničkog angažmana, kao što se – kad me već pitate o
levitirajućoj ljubavnoj poeziji – klonim i onih koji ne vole
nikoga i ništa osim ljubavi.
Nedavno ste u Bosni proživeli pravu hajku u nacionalističkim
medijima zbog vaše pesme „Ići mići Ahmići“. Još skorije je u
Srbiji sličan tretman od nacionalističkih umova dobio i Tomislav
Marković zbog pesme „Srpska duhovnost“. Pokazuju li ti događaji
– koliko god bili odvratni – da poezija ipak ima još određenu
vrstu snage i društvene relevantnosti?
Zanimljivo je da se u oba slučaja radi o hajkama pokrenutim zbog
pjesama koje su objavljene ili javno izvođene još prije nekoliko
godina. Ne govori to ništa ni o snazi ni o važnosti Markovićevih i
mojih pjesama, već naprotiv o svemoći opjevane stvarnosti da se bez
imalo stida šepuri ne onakva kakvom smo je napisali, nego i gora od
toga. Ta bahata stvarnost demonstrira moć da pjesmu otme autoru i da
mu je razbije o glavu. Tako se i Tomislavu Markoviću dogodilo da je
u „Srpskoj duhovnosti“ ispisao kritiku srpskog nacizma, a da su
je gospoda nacoši, čitajući očnjacima, pretvorili u himnu srpskog
narcizma.
(intervju objavljen u dnevnom listu "Danas", 5.7.2013.)
Нема коментара:
Постави коментар