Književni festival Krokodil će ovog juna biti održan
četvrti put. Za razliku od prethodne tri godine, kada su se sve
aktivnosti dešavale u Beogradu, ove godine će jedan deo programa
biti održan i u Zagrebu. O tome, ali o i raznim drugim stvarima
vezanim za festival razgovarali smo sa Krunom Lokotarom, urednikom u
izdavačkoj kući Algoritam. Lokotar od prvog festivala vodi
program (uz Ivana Bevca), ali i na razne druge učestvuje u
organizaciji Krokodila.
U prethodne tri godine Krokodil se etablirao kao jedan od
važnijih regionalnih književnih festivala. Međutim, ove godine,
letnji festival postaje regionalan i po tome što će prvi dan biti
održan u Zagrebu, a druga dva u Beogradu. Kako je došlo do ideje za "prostorno proširenje" Krokodila?
Ideja putujućeg Festivala je imanentna Krokodilu od početka. Zagreb
se prirodno ciljao kao drugi grad koji Krokodil treba obići. Do sada
se to nije ostvarilo samo iz razloga producentskih, dobra volja je
uvijek postojala. No, eto, ove godine se uspjela navući i
financijska konstrukcija da Krokodil zapliva uz Savu, do Zagreba.
Ove godine se, naročito u delu programa rezervisanom za Zagreb,
ova odrednica regionalno iz imena Krokodil pomalo i gubi.
Naime, sada je tu zaista dosta gostiju koji dolaze i iz zemalja koje nisu ex-jugoslovenske. Prostorna povezanost autora postaje sve
labavija. Kada bi, ipak, trebalo da objasnite poetičku (ili, da
pomalo pomodno citiram Kiša, po-etičku) vezu između učesnika na
Krokodilu, kako biste to uradili?
A možda nam se s globalizacijom regija širi? Ove godine je više
inozemnih autora iz spomenutih producentskih razloga. Naime, Krokodil
su pomogli i međunarodni faktori, EUNIC klaster Hrvatska na čelu s
G. C. Lackom, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta i Ministarstvo
kulture Republike Hrvatske. U klaster su participirali Njemačka,
Austrija, Italija i Španjolska... Pa je i red da i njihovi autori
budu uključeni.
Idealna poetika bi pretpostavljala idealnu ponudu, tada bismo o njoj
mogli razgovarati laboratorijski i čisto teorijski. Ali autori, pa
ni njihova djela nisu čiste forme, što ne znači da pojedinačno ne
stanu u nekakve poetičke gabarite. Također, na Krokodil stižu oni
koji ga uspiju uklopiti u svoje kalendare, dobar dio autora to
naprosto ne uspije.
No, naravno da se nekakva labava po-etika nazire, jer izbor autora
vrši nekoliko ljudi, u prvom redu Lidija Kusovac, Ana Pejović,
Vladimir Arsenijević, a iz zapećka virimo Ivan Bevc i ja. U
presjeku osobnih ukusa kristalizira se nešto kao nečista poetika.
Mogli bismo reći da Krokodil preferira regionalne autore koji
izravnije komentiraju ili na kakav drugi način se aktivno odnose
prema tzv. zbilji, autore sklone provokaciji, čak angažmanu, a
budući da se radi o živom nastupu, stanovitu prednost dobivaju oni
koji su i dobri performeri, oni zavodnički raspoloženi prema
publici.
I Vi, ali i dosta pisaca koji su učestvovali na Krokodilu
su ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, bili bliski sa FAK-om,
festivalom koji je pre desetak godina iznedrio gomilu pisaca koji
danas čine regionalni mejnstrim. Koliko Vam je iskustvo FAK-a
važno u spremanju i izvođenju Krokodila?
Odlična atmosfera i uspjeh FAK-a je bio važan razlog da se krene u
Krokodil. No, doba FAK-a je prošlo, pa se Krokodil „osuvremenio“,
on je visoka produkcija, dok je FAK više bio garaža, ali također s
dosta jakim performerskim, provokacijskim i mobilizacijskim
potencijalima i akcijama. Krokodil se u puno većoj mjeri, a od FAK-a
je prošlo i 10 godina burnog tehnološkog razvitka, oslanja i
koristi videom i audiom na spektakularniji način, precizno je
režiran, a opet pazi da ne bude sterilan, jer improvizacija je ključ
za neposrednost i osvajanje naklonosti publike, to je ljudska
dimenzija u svemu: projekti bez spontanosti su kao ljubav bez
spontanosti - nemogući.
Iskustva stečena na FAK-u, procjene publike, rasporeda izvođača,
njihova predstavljanja i stvaranja očekivanja kod publike,
kontroliranja ritma festivala, konačno i onoga što se ne vidi, a
što se događa iza i oko scene – druženja, dogovaranja,
planiranja, su naravno neprocjenjiva. Da, stekli smo know-how, i još
ga stječemo, eksperimentiramo.
Budući da ste urednik u izdavačkoj kući koja pokriva regionalnu
književnost, učestvujete u festivalima koji se istom bave – kako
se Vama čini, postoji li neka književna nad-scena (koju u
nedostatku bolje reči možemo zvati jugoslovenskom) ili mislite da
ipak moramo drugačije govoriti kada pričamo o scenama u BiH,
Hrvatskoj, Srbiji itd?
Kada se spomene scena vidim kontinuum, stanovitu masovnost,
mehanizme, tradiciju, faktore konvergencije i koherencije. Previše
od tih elemenata nedostaje da bismo mogli pričati o zajedničkoj
sceni, ali možemo primijetiti da stanovit broj autora, i čitatelja,
prati i interesira se za ono što se zbiva u nekada bliskim, a
zadnjih 20 godina razdvojenim i diverzificiranim književnostima. Ako
nečega fali u totalitetu onoga što čini scenu to je upravo
kritička i sintetizirajuća misao. Kulturna politika je dio
Politike, pa i književne scene nužno u nekoj mjeri ovise o odnosima
između zemalja, jer tu se odlučuje hoće li se regionalni projekti
financijski podržati ili ćemo se za lovu morati snaći u Europi,
jer na domaće tajkune u kulturne svrhe ionako nitko ne računa. No,
treba reći i da svi mi osjećamo autonomiju spram svojih demokratski
izabranih vlada, kakve god da su, pa isto tako kopamo svoje
komunikacijske kanale, zaobilazimo ustave i brane kako bismo lakše
tekli na sve strane, da nismo samo taoci dežurnih politika.
Te scene će uvijek spajati bliskost, činjenica da se jezici (ili
jezik, ako vam drago) razumije bez prevođenja, da si nismo dakle
Nijemci nego susjedi i komšije, da su tijekom 70 godina raznih
Jugoslavija ljudi povezani na mnoge načine, uključujući porodične.
No, to nije sve: osim uvijek bolje prošlosti, aktualna kriza i kriza
kapitalizma uopće nas opet sve povezuje i solidarizira, svi smo
žiranti za tuđe igranje našim novcem i našom budućnosti, nakon
što je naša stečevina preraspodijeljena političkim moćnicima. A
ne sjećam se ni da je u jednoj od zemalja za to dan mandat, da je
proveden referendum za prelazak iz socijalizma u kapitalizam.
(intervju objavljen u dnevnom listu "Danas", 15.6.2012.)
Нема коментара:
Постави коментар