недеља, 05. јануар 2014.

U prozu bježim povremeno, ali skrivanja bivaju sve duža i ugodnija (intervju - Almir Imširević, dramski pisac)

Almir Imširević je dramski pisac iz Sarajeva. Njegova drama “Kad bi ovo bila predstava…” uvrštena je u Antologiju BH drame XX vijeka, a drama “Balkanski đavo Sram” je uvrštena u francusku antologiju evropske drame “De Pinter a Muller”. Dramaturgiju predaje na sarajevskoj Akademiji, nedavno je bila premijera njegovog novog komda „Kad bi ovo bio film...“ - međutim, u Beograd dolazi da bi na „Danima Sarajeva“ (subota, 18:00, Atelje 212) predstavio svoju prvu knjigu kratkih priča „Strana 212“ koja je 2011. izašla u izdanju Omnibusa. 

Po vokaciji ste dramski pisac, drame su vam nagrađivane, predajete na Akademiji scenskih umjetnosti na odseku za dramaturgiju, a ipak u Beograd dolazite da promovišete zbirku priča. Kako je došlo do toga da napišete ovu knjigu?
Priče iz ove zbirke pisane su proteklih godina, na marginama mojih drama i knjiga koje sam čitao. Nisam bio siguran da ću te rečenice ikada iskoristiti; dramski likovi su se opirali, nisu htjeli izgovarati ponuđene im replike, a ja sam imao (i imam) potrebu da se odmorim od pozorišta, glumaca i reditelja. Trebala mi je i neka druga vrsta publike, možda malobrojnija, ali tiša, pažljivija. U pozorištu sanjam o susretu jedan na jedan, gledalac – glumac. Savršeni teatar bi, čini se, mogao ličiti na ispovjedaonicu. Bez pregrade, naravno, ali uz stalnu opasnost da se pretvori u peep show. Proza nudi tu vrstu mira, odvojenosti, a istovremeno, baš kao što i nalaže nastavak „crkvene metafore“, vezu sa svim svjetovima. (Svjetove, po vlastitoj potrebi, stavljajte pod navodnike.) To prozno „virenje kroz rupu“ mi je trenutno privlačnije od pozorišta za koje naivni tvrde da treba biti „ogledalo stvarnosti“. Ja ogledala čuvam za prozu, za Borhesa, a u pozorištu volim „retrovizore“. Oni zahtijevaju umijeće gledanja.
Pruža li Vam nova forma nešto što nije mogla ona u kojoj najčešće radite? U kojoj meri se proces nastajanja ovih priča razlikovao u odnosu na rad na dramama?
Proza mi je ponudila uživanje bez posrednika. Susret dvaju samoća, kako bi rekao Paul Auster. Drama ne postoji bez ljudi, napetosti, krupnih planova ili totala (da umiješam i filmski rječnik). U kratkim pričama ja često ne umijem pobjeći od pozorišta, ali objektiv namještam tako da što preciznije bilježi detalje koje tetarska scena ne podnosi. Osim toga, da budem do kraja iskren, nova forma mi je omogućila da se, bar na kratko, ponašam kao narcisoidni Cyrano, te da konačno izađem iz pozorištem zadanog mraka i šapnem – „Ja sam!“.
A proces nastajanja je sličan, mučan, ali i nezanimljiv publici. Neka ostane skriven.
Da li mislite da zbirka „Strana 212“ predstavlja neku vrstu incidenta u Vašoj karijeri tj. da li se ona nekako „slučajno“ desila ili imate i dalje planove ili želje za bavljenje prozom?
Godine 1989. , par mjeseci prije odlazka u JNA, poslao sam jednu svoju kratku priču na konkurs beogradskog radija Ozon. Priča je objavljena u knjizi „Osluškivanje tišine“, a meni je trebalo par godina da počnem uživati u „spisateljskoj slavi“ otkrivši da mi je David Albahari (koji je bio član žirija) čitao priču i uvrstio je među najbolje. U istoj knjizi, čini mi se prvi put, svoju priču objavio je Aleksandar Hemon, a naslovnicu je radio Igor Kordej. Evo, par decenija nakon toga – ja još uvijek uživam u tom društvu. U prozu bježim povremeno, ali skrivanja bivaju sve duža i ugodnija. Bilježnica mi je prepuna crtica budućeg romana, ali ih vješto skrivam.
Promovisaćete Vašu knjigu na festivalu „Dani Sarajeva“ u Beogradu, nedavno ste gostovali na regionalnom književnom festivalu „Na pola puta“ u Užicu – dakle, može se zaključiti da književni, na neki način, delujte u nekom ipak jugoslovenskom kutlurnom prostoru. Šta on za Vas znači danas, i u kontekstu ovih pominjanih manifestacija, a i za vas kao autora odnosno čoveka?
Knjige brže i lakše putuju od pozorišta, a jedan pisac je uvijek jeftiniji od glumaca (ma koliko ih bilo). To je, valjda, jedan od najvažnijih razloga zašto po „jugoslovenskom kulturnom prostoru“ putujem uglavnom sam. Svoja povremena prisustva u gradovima koji su međusobno udaljeni tek par stotina kilometara, ne bih nazvao djelovanjem. Osjećam se više kao trgovački putnik, Jehovin svjedok koji bezobrazno kuca na vrata kuće u kojoj je nekad živio.
Ne vjerujem u malodramske scene pomirenja, katarzična priznanja i sveopšta izvinjenja, ali bez straha od patetike ponavljam važnost razgovora. Ne pokušavam mijenjati druge, ali sam sretan što moja osmogodišnja kćerka poznaje i iskreno voli Sarajevo, Zadar, Bihać, Užice, Beograd...Škola, društvo, mediji, pokušavaju je naučiti riječ – granica. Ja je još čuvam od „suvišnog“ znanja.
Rat i brak su česte teme u mom pisanju. Svi koji su bili u njima, u ratu ili u braku (ili u oboma), misle da su njihova viđenje i iskustva najtačnija, najvažnija. Statistika kaže da se sve manje mladih ljudi odlučuje na brak. Ja se samo nadam da i o ratu statistika tvrdi isto.

(intervju objavljen u dnevnom listu "Danas", 25.5.2012.)

Нема коментара:

Постави коментар