субота, 04. јануар 2014.

Svakim obrazovnim sistemom upravlja ideologija (intervju - Nenad Veličković, pisac)

Iako je iz Sarajeva, za Nenada Veličkovića se može reći da je postao najpoznatiji užički pisac. Taj status je stekao učestvovanjem u organizaciji književnog festivala Na pola puta (http://www.napolaputa.net/), koji se već šest godina održava u Užicu. Trećeg festivalskog jutra smo razgovarali i o samom festivalu, ali i o mnogim drugim stvarima. Ovde prenosimo najzanimljivije delove tog razgovora.

Počnimo sa pričom o festivalu. Kada radite na festivalu, kada ga spremate, šta su vaši ciljevi? Da li više želite da približite decu književnosti ili književnost deci?
I jedno i drugo. Za ovaj festival je jako zanimljivo to što se dešava u školi, po tome je specifičan. U školu dolaze često loše knjige i da razlog zašto ljudi posle ne čitaju jeste to što kad su trebali da nauče ili da se uvjere da je čitanje dobra i korisna stvar za njih, oni nisu to naučili. Htjeli smo da taj model promjenimo tako što bismo u školu doveli druge knjige i tako što bismo na taj način mlade ljude privukli književnosti. Radi se o susretu i negdje treba više gurati sa jedne, a negde sa druge strane, ali ideja je bila da se taj susret omogući.
Kažete da u školu često dolaze loše knjige. I kroz ovaj festival, i kroz vaš rad na menjanju čitanki, kao i kroz mnoge vaše druge tekstove i rukavce u radu, kritikujete postojeći obrazovni sistem i prizivate njegovu promenu. Kako posmatrate odnos obrazovnog sistema danas i kada ste vi sticali formalno obrazovanje?
Svakim obrazovnim sistemom upravlja ideologija. Mi moramo ići u školu da bismo prihvatili državnu ideologiju. Pojednostavljeno govoreći, kada sam ja išao u školu, državna ideologija bila je socijalizam. Ključne vrijednosti te ideologije bile su socijalna jednakost, bratstvo i jednistvo, sloboda i antifašizam. Znali smo da je bratstvo i jedinstvo dobro, a fašizam loš. Mislim da je to dobro, da je suviše dokumenata sakupljeno i da je danas valjda jasno da fašizam nije put kojim čovječanstvo treba da ide. Druga stvar: iza tog bratstva i jedinstva, iako se danas tome smiju, jer je kao fraza postala ofucana, stajala je ideja o socijalnoj jednakosti. Međutim, šta se desilo? Kada su komunisti 1945. osvojili vlast, državna ideologija se promijenila. Ali kad je trebalo u školi vrijednosti te ideologije, prije svega socijalnu jednakost i antifašizam, isporučiti duštvu, pokazalo se da nemaju dovoljno književnosti i da ne mogu bez tekstova iz tzv. nacionalnih kanona. Tako su sve vrijeme uz svoje vrijednosti afirmisali i nacionalizam. Kakve veze, naprimjer, Otadžbina Đure Jakšića ima sa socjalizmom? Kada se početkom devedesetih Jugoslavija raspadala, od 22 miliona stanovnika samo je svaki dvadeseti bio Jugoslaven. Kako su svi ostali bili to što su bili? Pa tako što su kroz u školi i najviše kroz književnost shvatili da je ideologija koja zaista određuje njihove živote nacionalizam a ne socijalizam. Tako da nema neke velike razlike između tada i danas. Nacionalizam je za mene ideologija iz koje proizilaze mnoge savremene nepravde, kojih mi često nismo ni svesni, jer u periodu kada se formira naše razumjevanje svijeta i naš sistem vrijednosti, nama se nacionalizam predstavi kao pozitivna stvar.
Negativno se određujete prema nacionalizmu ili patriotizmu, ali da li bi, kada bi skroz relativizovali stvari, i vaš rad mogao biti neka vrsta patriotizma? Kad kažem rad mislim na vaš društveni angažman i nastojanje da svet oko sebe menjate na bolje.
Ja riječ patriotizam vezujem za patrijarhat, i za ideju da je svijet podijeljen granicama koje su obilježene rodom i porijeklom. Ne vidim kakve veze ta ideja ima sa onim što govorim, ja upravo pokušavam da kažem da ta vrsta granica nije dobra. Zašto bi to onda bio patriotizam? Gdje je ta veza, gdje to što ja radim ide u korist nekog patera ili neke patrie?
Kad sam rekao patriotizam, nisam mislio na ljubav prema nekoj imaginaroj domovinskoj tvorevini, nego na tu neku prosvetiteljsku nit koja podstiče na ljubav prema svetu oko sebe.
Svijet oko mene je cijeli svijet. Čovjek je i ovdje i drugdje prije svega čovjek, pripadnik ljudske vrste, čovječanstva. Nacionalizam s tim ima problem, i škole danas, a prije svega nastava književnosti, intervenišu tako da se nacionalni identitet nametne kao primarni. Ovdje se pojavilo nekoliko profesorki književnosti koje su u tome vidjele problem, i koje između ostalog i festivalom Na pola puta pokušavaju više prostora u obrazovanju dati univerzalnim vrijednostima. Učenici imaju priliku postaviti pitanja koja se ne postavljaju često u čitankama: Zašto bih se JA u ime prava nacije odreklo svog prava na izbor? Zašto bih JA ginulo za nekakav kolektiv? Zašto bih se odrekalo prava na život u korist prava na tradiciju? Patriotizam je izmišljotina za koju se svi mi pravimo da znamo tačno šta je, ali u stvarnosti je to samo instrument nacionalizma na vlasti.
Festival okuplja pisce iz regiona i, iako je činjenica da svi ti pisci pišu istim jezikom, da li vi verujete u postojanje neke obnovljene književne jugosfere ili mislite da ipak scene u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj se razlikuju? Koje su te ključne razlike po vama?
Mi imamo države u kojima su pobjedili nacionalizmi i unutar jednog takvog sistema dobro žive i dobro prolaze pisci čije knjige zadovoljavaju potrebe nacionalne elite. Druga mogućnost koju pisci imaju jeste da se okrenu tržištu i izdavačkim kućama koje pokrivaju cijeli region i prodaju svoja izdanja ne samo u knjižarama nego i u šoping-centrima. Ja ne mislim da je Merkator sinonim za jugosferu. U mojoj generaciji i malo starijoj, postoje pisci koji su naslijedili prijatelje, veze, infrastrukturu iz Jugoslavije, oni još uvijek razmišljaju u tom okviru. Recimo, ja bih volio da sljedeće godine na festival pozovemo Ljiljanu Dirjan iz Makedonije. Ona može govoriti i na našem, ali može i na makedonskom, mislim da bismo je razumjeli. Nije problem i organizovati prevod da ide dok pisac čita, tako da ja mislim da ćemo mi na Na pola puta zvati pisce iz komšiluka. Nema razloga da ostane samo na našem jeziku, tako je krenulo, ali ne mora tako ostati.
Mnogi pisci iz vaše generacije bave se i pisanjem kolumni. Postoji li jasna granica između pisanja kolumni i rada na knjigama? Da li se pisanjem kolumni bavite samo iz materijalnog razloga ili je to jedan lakši način bavljenja stvarnošću?
Materijalni razlog je jako važan jer za kratak tekst dobiješ neki pristojan novac i ako radiš redovno, imaš jedan alternativni izvor prihoda. Ali ja dobijam ponude za kolumne i često ih odbijam, jer ne ulazim u neku priču ako nisam siguran da je to nešto što je meni važno i ako nisam siguran da ću na duži period moći pisati iz te perspektive. Tako da kad su me sa radija Deutsche Welle zvali, ja sam mislio da će tih kolumni biti dvadeset, a sad smo ih već skoro sedamdeset nakupili. Ali je okvir dobar, Škljocam i zvocam, dakle fotografija i tekst o njoj. Ispostavilo se da takva formula otvara prostor za jako puno tema. Kolumne su mi važne i kao građa za neke buduće knjige. "Viva Sexico" je dobrim dijelom ispunjen kolumnama, "Sahib" je nastao iz kolumni.
Šta mislite o regionalnim internet portalima kao što su E-novine, Protest, Peščanik, H-alter, Buka i slično na kojima se mogu naći tekstovi i vaši i mnogih drugih autora koji su bili na festivalu Na pola puta?
Cijenim to što rade i razumijem da svi ti portali postoje i da svaki od njih ima neki svoj profil. Teško bi vi u Užicu dolazili do tekstova recimo objavljenih u Zagrebu da nema Interneta takvog kakav je. Alternativa prepoznaje internet kao mjesto gdje može da afirmiše svoje ideje i to je dobro. Ono što mi se ne sviđa je to da ljudi koji inače vrlo drže do korektnosti često pune svoje portale tako što preuzimaju tekstove bez pitanja ili ih stavljaju u kontekst u kojima autor ne bi želio da bude. Meni je super da moje tekstove prenose E-novine, čak i kad me ne pitaju za svaki, jer smo mi nekad davno rekli da je OK da ih prenose. Ako na taj tekst postoje neke reakcije ili komentari, onda je u redu da taj tekst i ostane na tom sajtu i da ljudi dolaze i vide šta je taj tekst izazvao i u kom je kontekstu pročitan. Ali ako reakcije nema, onda bi sasvim u redu bilo da se taj tekst sa tog sajta makne. Mislim i da nije u redu da, na primjer, na kraju teksta u kome ja govorim protiv reklama stoje tri reklame. Istovremeno i ja imam svoj sajt koji ja sam plaćam a na kome nema reklama. Sve u svemu, odlično je da ti portali postoje, ali mislim da bi tu pravila igre trebala biti malo jasnija.
Vaš roman "Sahib" je koncipiran kao pregled mailova glavnog lika, u "Ocu moje kćeri" takođe postoje te igre sa mailovima, dokumentima i slično, "Konačari" imaju izgled dnevnika naratorke i slično. Da li tim igricima pokušavate da pomognete čitaocu, da ga pozovete na igru?
Moji romani su svi, osim možda "Konačara", nastali iz parčića. Nikada nisam počeo da pišem roman sa jednim jasnim planom da će to biti roman, nego je to uvijek bilo skupi odavde, skupi odande, pa onda imam neku građu, pa se ja polomim da tome dam privid jedne priče. Jednostavno, ja nemam tu vrstu ni koncentracije ni snage, nemam ni povjerenja u sebe da bih ja sad mogao tu jednu veliku priču da zamislim i da je onda ispričam fokusiran samo na nju. Kako živim, tako pravim bilješke, onda ja u jednom trenutku prepoznam da su te bilješke slične i onda se raznim trikovima služim da to izgleda kao roman. 

(intervju objavljen na portalu "E-novine", 26.4.2011.)

Нема коментара:

Постави коментар