Iako je iz Sarajeva, za Nenada Veličkovića se može
reći da je postao najpoznatiji užički pisac. Taj status je stekao
učestvovanjem u organizaciji književnog festivala Na
pola puta (http://www.napolaputa.net/),
koji se već
šest godina održava u Užicu. Trećeg festivalskog jutra smo
razgovarali i o samom festivalu, ali i o mnogim drugim stvarima. Ovde
prenosimo najzanimljivije delove tog razgovora.
Počnimo sa pričom o festivalu. Kada radite na
festivalu, kada ga spremate, šta su vaši ciljevi? Da li više
želite da približite decu književnosti ili književnost deci?
I jedno i drugo. Za ovaj festival je jako zanimljivo to
što se dešava u školi, po tome je specifičan. U školu dolaze
često loše knjige i da razlog zašto ljudi posle ne čitaju jeste
to što kad su trebali da nauče ili da se uvjere da je čitanje
dobra i korisna stvar za njih, oni nisu to naučili. Htjeli smo da
taj model promjenimo tako što bismo u školu doveli druge knjige i
tako što bismo na taj način mlade ljude privukli književnosti.
Radi se o susretu i negdje treba više gurati sa jedne, a
negde sa druge strane, ali ideja je bila da se taj susret omogući.
Kažete da u školu često dolaze loše knjige. I
kroz ovaj festival, i kroz vaš rad na menjanju čitanki, kao i kroz mnoge vaše druge tekstove i rukavce u radu, kritikujete postojeći obrazovni sistem i prizivate njegovu promenu.
Kako posmatrate odnos obrazovnog sistema danas i kada ste vi
sticali formalno obrazovanje?
Svakim obrazovnim sistemom upravlja ideologija. Mi
moramo ići u školu da bismo prihvatili državnu ideologiju.
Pojednostavljeno govoreći, kada sam ja išao u školu, državna
ideologija bila je socijalizam. Ključne vrijednosti te ideologije
bile su socijalna jednakost, bratstvo i jednistvo, sloboda i
antifašizam. Znali smo da je bratstvo i jedinstvo dobro, a fašizam
loš. Mislim da je to dobro, da je suviše dokumenata sakupljeno i da
je danas valjda jasno da fašizam nije put kojim čovječanstvo treba
da ide. Druga stvar: iza tog bratstva i jedinstva, iako se danas tome
smiju, jer je kao fraza postala ofucana, stajala je ideja o
socijalnoj jednakosti. Međutim, šta se desilo? Kada su komunisti
1945. osvojili vlast, državna ideologija se promijenila. Ali kad je
trebalo u školi vrijednosti te ideologije, prije svega socijalnu
jednakost i antifašizam, isporučiti duštvu, pokazalo se da nemaju
dovoljno književnosti i da ne mogu bez tekstova iz tzv.
nacionalnih kanona. Tako su sve vrijeme uz svoje vrijednosti
afirmisali i nacionalizam. Kakve veze, naprimjer, Otadžbina
Đure Jakšića ima sa socjalizmom? Kada se početkom devedesetih
Jugoslavija raspadala, od 22 miliona stanovnika samo je svaki
dvadeseti bio Jugoslaven. Kako su svi ostali bili to što su bili? Pa
tako što su kroz u školi i najviše kroz književnost shvatili da
je ideologija koja zaista određuje njihove živote nacionalizam a ne
socijalizam. Tako da nema neke velike razlike između tada i danas.
Nacionalizam je za mene ideologija iz koje proizilaze mnoge savremene
nepravde, kojih mi često nismo ni svesni, jer u periodu kada se
formira naše razumjevanje svijeta i naš sistem vrijednosti, nama se
nacionalizam predstavi kao pozitivna stvar.
Negativno se određujete prema nacionalizmu ili
patriotizmu, ali da li bi, kada bi skroz relativizovali stvari, i vaš
rad mogao biti neka vrsta patriotizma? Kad kažem rad mislim na vaš
društveni angažman i nastojanje da svet oko sebe menjate na bolje.
Ja riječ patriotizam vezujem za patrijarhat, i za
ideju da je svijet podijeljen granicama koje su obilježene rodom i
porijeklom. Ne vidim kakve veze ta ideja ima sa onim što govorim, ja
upravo pokušavam da kažem da ta vrsta granica nije dobra. Zašto bi
to onda bio patriotizam? Gdje je ta veza, gdje to što ja radim ide u
korist nekog patera ili neke patrie?
Kad sam rekao patriotizam, nisam mislio na ljubav
prema nekoj imaginaroj domovinskoj tvorevini, nego na tu neku
prosvetiteljsku nit koja podstiče na ljubav prema svetu oko sebe.
Svijet oko mene je cijeli svijet.
Čovjek je i ovdje i drugdje prije svega čovjek, pripadnik ljudske
vrste, čovječanstva. Nacionalizam s tim ima problem, i škole
danas, a prije svega nastava književnosti, intervenišu tako da se
nacionalni identitet nametne kao primarni. Ovdje se pojavilo nekoliko
profesorki književnosti koje su u tome vidjele problem, i koje
između ostalog i festivalom Na pola
puta pokušavaju više prostora u
obrazovanju dati univerzalnim vrijednostima. Učenici imaju priliku
postaviti pitanja koja se ne postavljaju često u čitankama: Zašto
bih se JA u ime prava nacije odreklo svog prava na izbor? Zašto bih JA
ginulo za nekakav kolektiv? Zašto bih se odrekalo prava na život u
korist prava na tradiciju?
Patriotizam je izmišljotina za koju se svi mi pravimo da znamo
tačno šta je, ali u stvarnosti je to samo instrument nacionalizma
na vlasti.
Festival okuplja pisce iz
regiona i, iako je činjenica da svi ti pisci pišu istim jezikom, da
li vi verujete u postojanje neke obnovljene književne jugosfere ili
mislite da ipak scene u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj se razlikuju? Koje
su te ključne razlike po vama?
Mi imamo države u kojima su pobjedili nacionalizmi i
unutar jednog takvog sistema dobro žive i dobro prolaze pisci čije
knjige zadovoljavaju potrebe nacionalne elite. Druga mogućnost koju
pisci imaju jeste da se okrenu tržištu i izdavačkim kućama koje
pokrivaju cijeli region i prodaju svoja izdanja ne samo u knjižarama
nego i u šoping-centrima. Ja ne mislim da je Merkator sinonim za
jugosferu. U mojoj generaciji i malo starijoj, postoje pisci koji su
naslijedili prijatelje, veze, infrastrukturu iz Jugoslavije, oni još
uvijek razmišljaju u tom okviru. Recimo, ja bih volio da sljedeće
godine na festival pozovemo Ljiljanu Dirjan iz Makedonije. Ona može
govoriti i na našem, ali može i na makedonskom, mislim da bismo je
razumjeli. Nije problem i organizovati prevod da ide dok pisac čita,
tako da ja mislim da ćemo mi na Na pola puta zvati pisce iz
komšiluka. Nema razloga da ostane samo na našem jeziku, tako je
krenulo, ali ne mora tako ostati.
Mnogi pisci iz vaše generacije bave se i pisanjem
kolumni. Postoji li jasna granica između pisanja kolumni i rada na knjigama? Da li se pisanjem kolumni bavite
samo iz materijalnog razloga ili je to jedan lakši način bavljenja
stvarnošću?
Materijalni razlog je jako važan jer za kratak tekst
dobiješ neki pristojan novac i ako radiš redovno, imaš jedan
alternativni izvor prihoda. Ali ja dobijam ponude za kolumne i često
ih odbijam, jer ne ulazim u neku priču ako nisam siguran da je to
nešto što je meni važno i ako nisam siguran da ću na duži period
moći pisati iz te perspektive. Tako da kad su me sa radija Deutsche
Welle zvali, ja sam mislio da će tih kolumni biti dvadeset, a sad
smo ih već skoro sedamdeset nakupili. Ali je okvir dobar, Škljocam
i zvocam, dakle fotografija i tekst o njoj. Ispostavilo se da
takva formula otvara prostor za jako puno tema. Kolumne su mi
važne i kao građa za neke buduće knjige. "Viva Sexico" je
dobrim dijelom ispunjen kolumnama, "Sahib" je nastao iz kolumni.
Šta mislite o regionalnim internet portalima kao što
su E-novine, Protest, Peščanik, H-alter, Buka i slično na kojima
se mogu naći tekstovi i vaši i mnogih drugih autora koji su bili na
festivalu Na pola puta?
Cijenim to što rade i razumijem da svi ti portali
postoje i da svaki od njih ima neki svoj profil. Teško bi vi u Užicu
dolazili do tekstova recimo objavljenih u Zagrebu da nema Interneta
takvog kakav je. Alternativa prepoznaje internet kao mjesto gdje može
da afirmiše svoje ideje i to je dobro. Ono što mi se ne sviđa je
to da ljudi koji inače vrlo drže do korektnosti često pune svoje
portale tako što preuzimaju tekstove bez pitanja ili ih stavljaju u
kontekst u kojima autor ne bi želio da bude. Meni je super da moje
tekstove prenose E-novine, čak i kad me ne pitaju za svaki, jer smo
mi nekad davno rekli da je OK da ih prenose. Ako na taj tekst postoje
neke reakcije ili komentari, onda je u redu da taj tekst i ostane na
tom sajtu i da ljudi dolaze i vide šta je taj tekst izazvao i u kom
je kontekstu pročitan. Ali ako reakcije nema, onda bi sasvim u redu
bilo da se taj tekst sa tog sajta makne. Mislim i da nije u redu da,
na primjer, na kraju teksta u kome ja govorim protiv reklama stoje
tri reklame. Istovremeno i ja imam svoj sajt koji ja sam plaćam a na
kome nema reklama. Sve u svemu, odlično je da ti portali postoje,
ali mislim da bi tu pravila igre trebala biti malo jasnija.
Vaš roman "Sahib" je koncipiran kao
pregled mailova glavnog lika, u "Ocu moje kćeri" takođe postoje te
igre sa mailovima, dokumentima i slično, "Konačari" imaju izgled dnevnika naratorke i
slično. Da li tim igricima pokušavate da pomognete čitaocu, da ga
pozovete na igru?
Moji romani su svi, osim možda "Konačara",
nastali iz parčića. Nikada nisam počeo da pišem roman sa jednim
jasnim planom da će to biti roman, nego je to uvijek bilo skupi
odavde, skupi odande, pa onda imam neku građu, pa se ja polomim da
tome dam privid jedne priče. Jednostavno, ja nemam tu vrstu ni
koncentracije ni snage, nemam ni povjerenja u sebe da bih ja sad
mogao tu jednu veliku priču da zamislim i da je onda ispričam
fokusiran samo na nju. Kako živim, tako pravim bilješke, onda ja u
jednom trenutku prepoznam da su te bilješke slične i onda se raznim
trikovima služim da to izgleda kao roman.
(intervju objavljen na portalu "E-novine", 26.4.2011.)
Нема коментара:
Постави коментар