Mozaik jedne karijere (intervju - Vojo Šindolić, pesnik)

(intervju objavljen kao predgovor u knjizi izabranih pesama Voja Šindolića "Neuspjeli bjegunac" koja je 2013. godine izašla u izdanju "Levog krila")

Nije život što i tekstom preći.

Karlos Fuentes je jednom rekao da je osoba koja se najbolje oseća u vlastitom zavičaju tek nežni početnik; zatim, osoba koja se svuda oseća kao kod kuće nešto je interesantnija i kompleksnija, ali jedino se osoba koja se svuda oseća kao da je u izgnanstvu (uključujući tu i zavičaj i domovinu) može nazvati savršenim čovekom.

Premda je tekst započeo sa ovom neodređeno-bajkovitom vremenskom odrednicom jednom, zna se tačno kada je i kome ovo rekao veliki meksički pisac. Naime, Fuentes je to kazao u intervjuu koji je sa njim vodio Vojo Šindolić, pesnik i prevodilac iz Dubrovnika i, po Fuentesovoj klasifikaciji, zaista savršen čovek. Rođen je u Dubrovniku i u njemu sada ponovo živi – a između, u četiri decenije se smestilo nekih četiri stotine napisanih pesama i tri velike ljubavi kojima je posvetio mnoge od tih pesama, zatim više desetina prevedenih knjiga, kao i zavidan broj intervjua i novinskih tekstova objavljenih u časopisima od socijalističke Jugoslavije do daleke Amerike; smestili su se u tih četrdesetak godina i životi u Dubrovniku, Beogradu, San Francisku, Veneciji, Kopru, Trstu, pa ponovo Dubrovniku; tu su i druženja sa velikim pesnicima beat generacije kao što su Alan Ginzberg, Lorens Ferlingeti i Majkl Meklur i sistematsko prevođenje njihove poezije - Predrag Lucić je još davne 1988. godine za Šindolića napisao da je „najplodniji prevodilac beat literature na jeziku kojim govorimo, a ne znamo kako se taj jezik zapravo zove“. U tih četrdeset godina Vojo Šindolić je prijateljstvovao sa velikim rok umetnicima kao što su Kris Kristoferson ili Bob Dilan, ispijao je piva sa Čarlsom Bukovskim, bavio se slikarstvom, a prevodio je i raznoliku književnost sa dalekog Istoka – od Murakamija i Mišime do drevnih japanskih i kineskih pesnika.

Putovao je mnogo, upoznavao razne ljude, a opet, kaže da se oseća kao izgnanik, kaže da je i dalje, kao što je to u jednoj pesmi napisao, pesnik „iza otvorenog prozora i iza zatvorenih vrata“.

„Svet je knjiga i oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu.“ - Sveti Avgustin

Najveći deo svog profesionalnog života Vojo Šindolić je posvetio izučavanju američke književnosti. Jedna od najsnažnijih tema modernog američkog pripovedanja je svakako putovanje, odlazak u nepoznato, želja za avanturom¹. „Strast za putovanjem, istraživanje nepoznatih krajeva, potraga za zlatom, za plodnim oranicama i uopće novim predjelima za življenje, u samoj su srži američke književnosti u posljednjih dvije stotine godina. Ne smijemo zaboraviti velikane poput Hermana Melvila i njegove romane Mobi Dik i osobito Pierre (kod nas i dalje nepreveden), a za koji su pedesetih godina dvadesetog stoljeća Džek Keruak, Alan Ginzberg i Majkl Meklur govorili da je džezirao moderni američki jezik. Naravno, tu su i neizbježni Džek London, Robert Luis Stivenson, Džozef Konrad, Henri Miler i drugi“, kaže Šindolić. Ipak, o svom iskustvu „svetskog putnika“ misli drugačije nego što bi se očekivalo s obzirom na habitus pisaca kojima je posvetio veliki deo svog života. „Moram priznati da meni putovanje kao samo putovanje nikada nije bilo pokretački i osnovni motiv. Štoviše, imam nekoliko pjesama u kojima govorim kako je lijepo zamišljati putovanje, a sve vrijeme zapravo sjediti kod kuće i baviti se svojim poslovima. Kad danas razmišljam o svemu, čini mi se da je u osnovi mojih putovanja bio splet okolnosti: kad sam počeo raditi za muzički časopis Džuboks, često sam morao putovati na nekoliko dana za Beč, London ili Amsterdam kako bih napravio određeni intervju i tako sam, malo po malo, počeo otkrivati velike evropske gradove, njihove kulturne, arhitektonske i druge ljepote, ali i brojne ružnoće koje svaki višemilijunski grad nosi sa sobom. Naravno, još od mladosti bio sam opčinjen opisima velikih gradova u djelima Balzaka, Stendala, osobito Čarlsa Dikensa“.

O svom Dubrovniku, tački iz koje su krenula sva njegova putovanja, Šindolić je često pisao. To pisanje je oduvek bilo nekakav čudan spoj ljubavi i zamora, nekakav nikada do kraja određen bipolaran odnos, kakav se valjda samo prema zavičaju može i imati. Nedavno je izašla zbirka njegovih pesama „Lakih nogu naokolo“ koja zapravo predstavlja izabrane pesme o Dubrovniku koje su nastale u prethodnim decenijama. „Moj rodni Dubrovnik, potkraj šezdesetih pa sve do potkraj sedamdesetih godina, zaista je bio veoma čedan i naivan grad u svakom mogućem značenju tih riječi. Naravno, preko ljeta su se odvijale i Dubrovačke ljetne igre, glumci iz čitave Jugoslavije dolazili su glumiti, bilo je sjajno družiti se sa Zoranom Radmilovićem, Ljubom Tadićem i mnogima drugima koji su dolazili iz Beograda i donosili jedan sasvim drugačiji glumački duh od zagrebačkih ili dalmatinskih glumaca (s kojima sam se jednako rado družio)“, kaže on. Doduše, Šindolić često govori i piše o tome kako je turistička ekspanzija ubila duh grada u kome se rodio - tu ekspaniziju je u jednoj pesmi duhovito nazvao velika farsa deviznog proljeva. „Nemam ništa protiv turizma generalno. Ali postoji ogromna razlika između, izgledaće bogohulno kada napravim usporedbu, građana ili bolje rečeno stanovnika Dubrovnika koji se bave turizmom za razliku od onih u Veneciji, koji žive svoj život, bave se turizmom, ali koji nije toliko nasilnički naturen“.

Satori, u budističkom smislu, znači otkrovenje smisla postojanja, a veliki bitnički romansijer Džek Keruak je napisao roman „Satori u Parizu“. Naime, Keruak u tom delu govori o svom putovanju po Francuskoj tokom koga je istraživiao vlastito poreklo i istoriju svoje porodice. Dok se smucao po kišnim gradovima severa Francuske, Keruak je doživeo satori (ili nije? vrag bi ga znao sa tim piscima..), a Vojo Šindolić je ovaj roman preveo, kako sam kaže, „od čiste ljubavi“ i smatra ga jednim od svojih najboljih prevoda. No, uprkos svojim brojnim putovanjima, Šindolić svoj satori nije doživeo na njima. „Satori mi se odavno dogodio. Još početkom osamdesetih, kad sam osnovao Nezavisna džepna izdanja i u njima objavio knjige izabrane poezije Ferlingetija, Gerija Snajdera i Majkla Meklura – te knjige su u ondašnjoj Jugoslaviji bile jako dobro primljene i ubrzo po objavljivanju rasprodane. O tome govore i brojni članci, osvrti i kritike u Politici, Ninu i mnogim drugim novinama i nedjeljnicima“, kaže Šindolić. Dakle, njegove prosvetljenje se nije desilo na putovanjima po svetu, njegovo prosvetljenje se desilo na putovanju u književnost, putovanju koje još uvek traje.

„Ne postoje strane zemlje. Putnik je taj koji je stran.“ - Robert Luis Stivenson

Premda je još početkom osamdesetih preveo stihove Džima Morisona (izdatih pod imenom „Slavlje guštera“), teško bi se moglo reći da su dani koje je provodio u San Francisku krajem sedamdesetih za Voja Šindolića tekli u duhu one čuvene Morisonove pesme Ljudi su strani, kada si stranac. „Još od prvog boravka u San Francisku, između mene i toga grada nastala je čvrsta veza, bila je to ljubav na prvi pogled. Ne samo zato što se tada tamo svirala najbolja rock muzika na svijetu, ne samo zato što su tada ondje živjeli neki od najvećih američkih pjesnika dvadesetog stoljeća, nego zbog ugodnog osjećaja latentnog anarhizma i potpune slobode nakon sloma američkog ratovanja u Vijetnamu. Sjajni barovi, koncerti na otvorenom, sjajne izložbe, sjajni profesori na sjajnim fakultetima – tada je još uvijek postojala Radost Življenja u San Francisku. Kako to već biva, vremenom je sve to nestalo. Za posljednjih trideset godina u San Francisku se udvostručio broj stanovnika a stvarna ljepota svakodnevnog življenja svela se na preživljavanje u velegradu“, priča Vojo Šindolić o svom prvom susretu sa San Franciskom, jednom od dve prestonice onoga najboljeg u američkoj (sub)kulturi. Setimo se, Vilijam Sarojan na jednom mestu kaže „Ako ste živi, San Francisko vam ne može dosaditi. Ako niste živi, San Francisko će vas oživeti“.

Vojo Šindolić je došao u Ameriku da bi za „Džuboks“ intervjuisao Boba Dilana, međutim, planovi su mu se ubrzo promenili. Ključna stvar je bila njegovo upoznavanje sa Alanom Ginzbergom, „bitničkim ambasadorom dobre volje“, posredstvom koga je upoznao većinu tada živih bitnika i, umesto planiranih desetak dana, u SAD je ostao nepunu godinu. Počeo je da piše u novinama „San Francisco Chronicle“ za koji je uradio intervjue sa brojnim velikim glumačkim imenima. Međutim, takav način života očito nije odgovarao pesniku Voju Šindoliću. „Sve pjesme koje sam tih godina napisao nastale su u Dubrovniku ili Beogradu, nikad nijedna u San Francisku. Zbog načina života, druženja s brojnim pjesnicima, brojnih intervjua koje sam tada pravio s poznatim glumcima, zbog kasnih noći i ranih jutara provedenih po barovima i noćnim lokalima, zbog brojnih intervjua s rock muzičarima – ja jednostavno nisam imao vremena baviti se svojom poezijom, ali ni prevođenjem. Devedeset posto mojih pjesama i dnevničkih zapisa i devedeset posto svih mojih prijevoda nastali su u mnogo smirenijim životnim periodima u Dubrovniku, Beogradu, Veneciji ili Trstu. Upravo zbog toga u izvjesnim periodima moga života, u mojoj poeziji povremeno se javljaju vremenske praznine. Osim toga, još od 1979. godine svaka moja pjesma nosi datum nastanka pa se i tako može lako ući u trag tim mojim pjesničkim crnim rupama. Na svu sreću, još od osamdesetih, u San Francisku ili Njujorku najčešće bih boravio jedan ili dva mjeseca, potom mjesec dana u rodnom Dubrovniku, tri ili četiri mjeseca u Beogradu, pa opet mjesec ili dva u San Francisku i tako sve do 1994. kad sam se zbog roditelja koji su pobjegli iz bombardiranog Dubrovnika preselio u Trst gdje sam živio sve do 2001. godine“, kaže pesnik.

Jedan od gradova u kojima je provodio mnogo svoga vremena tokom osamdesetih godina bio je i Beograd. Ipak, Beograd u koji je sedamdesetih došao na studije književosti i Beograd danas, posle krvavog raspada zemlje u kojoj je Beograd bio glavni grad, ne vidi istim očima. „Dobar dio života između 1974. i 1994. godine proživio sam u Beogradu. Po meni, Beograd iz 1974. ili iz 1994. i danas, tri su sasvim različita sociološko-kulturna pa čak i duhovna ozračja jednog te istog grada. Onaj između 1974. i 1984. za mene je bio izuzetno inspirativan, gotovo svake nedjelje događale su se sjajne izložbe, sjajni koncerti, književni nastupi svjetski poznatih književnika. Tada sam se i najaktivnije družio s brojnim umjetnicima. Beograd je tada, može se reći bez pretjerivanja, doista bio svjetska metropola u kojoj su se događali BITEF, FEST i drugi festivali, oktobarski susreti pisaca, itd. Današnji Beograd vidim kao dio nužnog globalizacijskog zla. Doputujem na 15 dana, družim se s veoma malim brojem ljudi, šetam Knez Mihajlovom, uđem u poneku radnju, ponešto kupim, svakodnevno odlazim u mjenjačnicu pa u neki dobar restoran; nažalost ni poznate beogradske kafane (one rijetke preživjele) nisu uspjele sačuvati onaj svoj prepoznatljivi boemski štimung. Naravno, sve kafane u Skadarliji danas su tek turistička atrakcija gladnim Slovencima. Sada se u njima nude jela kao što su odrezak Cordon Bleu, tagliatelle s lososom a ne dobra, domaća musaka, đuveč, kiseli kupus zapečen u pećnici s kuhanom koljenicom itd“.

„Gde god da mase idu, kreni u suprotnom smeru“ - Čarls Bukovski

„Ostati usamljenik, svjesno bježeći od gradske gomile, brojnih obaveza, brojnih svakodnevnih kontakata (kako poslovnih tako i prijateljskih) zaista je jako teško, naročito ako čovjek u tome želi biti uspješan i ostati vjeran samom sebi i svom opredjeljenju. Naravno, kad si mlad i studiraš ili svakodnevno odlaziš na posao, to je nemoguće. Zbog toga sam ja još u mladosti, dakle još u studentskim danima definitivno odlučio postati i do kraja života ostati slobodni umjetnik koji ne ovisi o državi, podobnosti ili nepodobnosti određenom političkom sistemu, institucijama, korumpiranosti administracije, stalnom zaposlenju, plati i koječemu drugom“, objašnjava Šindolić svoj status slobodnog umetnika – status koji se, zapravo, rimuje sa ulogom koju sebi dodeljuje u vlastitoj poeziji, ulogom osamljenika koji stoji sa strane i skenira život pesničkim skenerom.

„Kako ja to volim reći u šali, kad si slobodni umjetnik i pri tome osamljenik kao što sam ja, to znači da osim onoga što pišeš, prevodiš, slikaš, odgovaraš na mail poruke, pisma, sms poruke – istovremeno si sam sebi i kuhar i čistačica i sekretarica i glavni i odgovorni urednik i krajnje ozbiljan kritičar svega što radiš i čime se baviš. Dakako, u takvim okolnostima čovjek mora biti mnogo odgovorniji prema obavezama koje su u životu slobodnog umjetnika zaista velike i brojne. Ja sam još od svojih dvadesetih godina gotovo nesvjesno počeo živjeti takvim životom. Što je čovjek stariji sve je rigorozniji prema svojim obavezama i odgovornostima, ali se, isto tako, i mnogo lakše odriče brojnih iskušenja, od onih potrošačkih do životnih. Ja svakodnevno ustajem u pet sati ujutro i radim na raznim pjesmama, tekstovima i brojnim prijevodima sve do osam uvečer. Naravno, nakon nekoliko nedjelja ili mjeseci takvog rada, čovjek neminovno mora dati sebi jedan ili dva slobodna dana za razbibrigu i odmor. Zapravo, cijeloga života bilo mi je najdraže to što sam, kad god sam to poželio, mogao spakirati torbu i otići na putovanje na nekoliko nedjelja ili mjeseci. To su nenadoknadive radosti ali i vrsta slobode koja se jedino upornim i predanim radom može zadobiti“, kaže Šindolić.

Kada danas čitamo njegove knjige pesama, osobito knjige izabranih pesama, one se doimaju kao kakvi pesnički dnevnici – svaka pesma je obeležena datumom, svaka pesma je skica tog dana u životu Voja Šindolića. „Život iza zatvorenih vrata i otvorenih prozora, nepobitno i nemilosrdno znači pronicanje u samog sebe, ne samo u vlastiti život, svakodnevne detalje i pojedinosti koje tvore cjelinu, nego i sve ono što te kao pojedinca okružuje. Od objektivnih i subjektivnih zamjerki koje imaš prema svojoj djevojci ili ženi (ako se uopće odlučiš za život u dvoje) do raščupane frizure blagajnice u samoposluzi, neljubazne činovnice za šalterom do književnih ili pjesničkih komentara o svemu što te okružuje“, objašnjava on. Ipak, dodaje da ma kako bio širok tematski okvir njegovih pesama, ma koliko ti njegovi „pjesnički komentari o svemu što ga okružuje“ bili raznovrsni - oni su, na koncu, tek zapisi nastali u unutrašnjem svetu Voja Šindolića. „Ulaziti u tuđe svijetove znači praviti sebi još veći pakao. Činjenica je da nikada nisam napisao pjesmu u prisustvu nekoga drugog. Nisam je nikada ni pijan napisao, a pokušavao sam poput drugih pjesnika, ali nema šanse, ne mogu prepoznati svoj rukopis. Dakle, moram biti bekrajno svjestan i trijezan u tim trenucima, zapisati to u svoju bilježnicu svojom vlastitom rukom, ne na kompjuteru ili na pisaćoj mašini, nego u nešto što se nekada zvao dnevnik. Posle to pretipkam i sređujem. To je, jednostvano kao što je govorio Alan Ginzberg, fotografski otisak, ali ne u očima, nego u duši“.

„Pjesnik je po definiciji neprijatelj države, jer pjesnika možemo definirati kao prenositelja erosa.“ - Lorens Ferlingeti

U poeziji Voja Šindolića je početkom osamdesetih došlo do izvesnog prevrata. Naime, posle sedamdesetih godina u kojima su na njegov izraz ogroman uticaj imali Milan Milišić i francuski simbolisti, Vojo Šindolić je duboko uronio u poetiku bitničke i, šire gledano, američke poezije što je direktno uslovilo promenu „pesničkih naočari“ kroz koje će posmatrati svet. „I jednog momenta, 1979. to je bio duboko svjestan čin, odlučio sam da u meni ima dovoljno snage i vizije da kroz objektiv očiju počnem drugačije pisati. Od 1980. do dana današnjeg pokušavam objasniti ono što vidim onim sjajnim stihom tj. motom Vilijama Karlosa Vilijamsa ’Ne ideje, nego pojedinosti.’ Jer ideje čim se krenu ostvarivati – može se napisati čitav roman, to je metafizika. A kada se pojedinost bavi pojedinostima – onda ih uočava, hirurški nabraja, precizno odstranjuje, a suština svega je znati gde i kako staviti tačku. Bez toga, pjesma bi mogla trajati kao kod Volta Vitmana na deset strana ili se pretvoriti u Ilijadu ili Odiseju.“

Izravnije opisivanje sveta nužno je sa sobom nosilo i veći upliv stvarnosti u Šindolićeve pesme. Osamdesetih godina Jugoslavija se već dobrano ljuljala, socijalistički raj je nestao zajedno sa velikim vođom, ali danas kada govori o tome, Šindolić ne misli da je taj period bio naročito inspirativan. „Politički život na Balkanu osamdesetih godina samo prividno je bio zanimljiv. Tada su se u svijetu događali mnogo zanimljiviji nacionalni sukobi, ratovi, politički pregovori, atentati, vjerski sukobi, itd. Što se tiče poezije u Jugoslaviji početkom rata, mislim da je u to vrijeme nastalo iznimno malo dobre poezije. Jer kad JNA i dobrovoljci pucaju iz svekolikog raspoloživog oružja, muze doista šute, ili će prije biti da tuguju nad ljudskom glupošću. Naravno, tokom stoljeća i milenija nastajala je sjajna ratna poezija – još od one antičke, grčke i starorimske pa sve do antiratne poezije sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih, upravo zbog rata kojeg su u Vijetnamu vodile Sjedinjene Državae. Ali, nisam siguran da je u historiji čovječanstva u politici ijedne države poezija ostavila osobito velik i dubok trag“, kaže Vojo Šindolić.

Slika sveta u Šindolićevim pesmama je često depresivna, ali, treba kao utehu poslušati reči Dostojevskog (jednog od omiljenih Vojovih pisaca) da su bol i patnja neizbežni ako imate visok stepen inteligencije i veliko srce. „Kao ljudsko biće, ja sam savršeno svjestan da agonija ponekad mijenja oblik, ali nikada ni za koga ne prestaje. Kao što Bukovski govori, mi jedino imamo malu plastičnu viljušku koju držimo u ruci i njome se pokušavamo odbraniti od sveg zla na ovom svijetu. Neki u tome i uspiju, većina ne uspije – jer se prepušta svakodnevnoj agoniji pukog preživljavanja zvanoj rintanje, tezgarenje, zabušavanje, varanje, itd. Upravo taj svakodnevni život je najveća zamka koja se čovjeku može dogoditi. Svakog dana, iza svakog ćoška vrebaju nas kojekakva iskušenja – kojima, uglavnom, ne uspijevamo odoljeti. Na teritoriju nekadašnje SFRJ crkve su danas prepune bivših komunista, ljudskih kameleona. A upravo tu leži osnovni problem čovjekovog udaljavanja od svog prirodnog (majmunskog) porijekla“, kaže Šindolić.

„Poezija, čiji materijal je jezik, možda je najhumanija i najsažetija od svih umetnosti,

umetnost u kojoj je krajnji produkt najpribližniji misli koja ga je inicirala“ - Hana Arent

Čak i kada je svojom poezijom otišao nekoliko koraka dalje u oni što bi racionalni umovi zvali stvarnim svetom, njegova pozicija permanentnog usamljenika se ne menja. Možda je ona čak i izraženije usamljeničkija od onog trenutka kada je veliki, stvarni svet sa svojim velikim, stvarnim nesrećama i malim, usputnim radostima dobio dozvolu za mesto boravka u poeziji Voja Šindolića. „Moj pogled je zapravo uvek iza prozora kroz prozor. Ja sam taj neki koji posmatra život koji prolazi pored mene – ja, htio-ne htio, sudjelujem – ali, suštinski, zapravo posmatram život, tim nekim, ne pesničkim koliko slikarskim okom. Filmskom kamerom u mojim očima pokušavam prepisati čistu realnost, naravno sa dodatkom one unutrašnje vizije i nečega što bismo nazvali, premda je to davno izgubljeno – duša. Imam potrebu da zapišem ono što vidim, na način na koji vidim, jer jedino tako mogu izraziti osjećaj, dok u drugom restoranu neko možda umire jer mu je zapela koska u grlu, dok moja djevojka spava pored mene, dok neko treći pušta vodu u klozetu – ja se nemam kome obratiti nego samome sebi. A ako se obraćam sebi, onda je to ono što vidim“, objašnjava svoj pristup poeziji Vojo Šindolić.

A poezija je, rekao je to na jednom mestu veliki Alan Ginzberg, aktivnost kojoj je cilj da smanjuje ljudsku patnju.

1 Pozovimo se na dva autoriteta – Hemingvej je rekao da je „Haklberi Fin“ Marka Tvena kamen temeljac moderne američke literature, a Zoran Paunović na jednom mestu piše da Melvilov „Mobi Dik“ za Ameriku ima značaj koji su za evropsku civilizaciju imali Homerovi epovi.